Bebe ne mogu čitati, ali im se može i treba čitati. Od prvih kartonskih slikovnica koje završe i u kadi, preko dobnih oznaka na koricama, do trenutka kad dijete samo posegne za knjigom koju smo mu možda i krivo „prognozirali“: o tome kako prepoznati dobru slikovnicu i zašto djeca biraju drukčije od odraslih razgovarali smo s Isabellom Mauro, knjižničarskom savjetnicom i voditeljicom Hrvatskog centra za dječju knjigu pri Knjižnicama grada Zagreba. Centar je hrvatska sekcija IBBY-ja, Međunarodnog odbora za dječju knjigu, te organizira nominacije hrvatskih pisaca, ilustratora i prevoditelja za najvažnije svjetske nagrade za dječju knjigu.
Isabella Mauro o dječjoj knjizi brine na zaista svim njezinim adresama: čuva Zaštićeni fond od više od 8500 svezaka najvrjednijih hrvatskih dječjih knjiga, koordinira Program predstavljanja hrvatskih ilustratora u Gradskoj knjižnici i Nacionalni kviz za poticanje čitanja. Predsjednica je Stručnog povjerenstva za dječju knjigu i članica Stručnog povjerenstva za odabir programa Ruksak (pun) kulture pri Ministarstvu kulture i medija te sudi u žiriju nagrade za najbolju slikovnicu Ovca u kutiji. A da ne presudi uvijek odrasli ukus, od 2018. vodi i dječji žiri Nagrade Grigor Vitez, u kojem najbolje knjige biraju oni kojima su i namijenjene: djeca.
Počnimo s jednom općom činjenicom: bebe ne mogu čitati. Ali im se može i treba čitati. Kad biste roditeljima preporučivali prvu knjigu za bebu, koje biste konkretne odlike istaknuli: kakve stranice, koliko teksta, kakve slike, kakav format?
S obzirom na to da je u toj ranoj dječjoj fazi čitanje isključivo zajednička aktivnost (i takva dugo ostaje u djetetovu životu), bebama se svakako treba i mora čitati. Pogotovo zato što je to prilika za bliskost, povezivanje, smirivanje i fokusiranje, što je od neprocjenjive važnosti za dječji razvoj. U toj je ranoj fazi važno da su ilustracije jednostavne, s malo teksta ili bez njega; tada roditelj ima mogućnost stvaranja vlastite priče. Stranice neka budu tvrde, od kartona ili drugih materijala koji djetetu mogu poslužiti i za igru pri kupanju, ili pak od tkanine. Format neka bude mali, da dijete može samo primiti knjigu, tako da mu ona bude privlačna, dobrodošla u njegovu okruženju, asocijacija na nešto pozitivno.
Kad smo već knjigama odmah dodijelili dob, evo i pitanja: trebaju li nam uopće dobne oznake? Na slikovnicama često piše „0+“, „3+“ ili „5+“. Koliko su takve preporuke korisne roditeljima, a kada ih zapravo treba zanemariti? Može li dijete biti „premaleno“ ili „preveliko“ za neku knjigu?
Dobne oznake nužne su za bilo kakvu klasifikaciju dječjih knjiga, pogotovo u knjižnicama u kojima su knjige složene po određenim pravilima. Sve te oznake i pravila mogu olakšati roditeljima izbor kad ne znaju ili nisu sigurni u vlastiti odabir, kad dijete još nema iskustva u čitanju. No onog trena kad dijete ima omiljenu knjigu, kad počne razvijati vlastiti ukus, treba ga pustiti da samostalno bira i prione čitanju, zajedničkom ili samostalnom, knjige koja mu se iz bilo kojeg razloga učinila privlačnom. Za užitak u čitanju iznimno je važno da dijete samo bira knjigu. Dijete nikad nije „premaleno“ ili „preveliko“ za neku knjigu: ako mu ne odgovara, ostavit će je i vratiti joj se kasnije u životu, a onoj koja mu odgovara vraćat će se dugo, puno duže nego što će je „prerasti“.
Često predstavljate i promovirate hrvatske ilustratore, a čini se da smo vas i sada uhvatili upravo u postavljanju jedne izložbe. Kako se čitaju slike? Na što biste uputili roditelje da s djetetom primijete na stranici, a obično im promakne?
U auli Gradske knjižnice aktualna je izložba hrvatskih ilustratora s Bijenala ilustracije u Bratislavi 2025., u okviru Programa predstavljanja hrvatskih ilustratora. Hrvatska sekcija IBBY-ja, Hrvatski centar za dječju knjigu, organizira nastup hrvatskih autora na tome najvećem i najstarijem bijenalu dječje ilustracije na svijetu. Hrvatska svaki put ima zavidan izbor umjetnika koji pokazuju sve bogatstvo naše ilustratorske scene, a ovogodišnja izložba donosi upravo to: različite likovne osobnosti, prepoznatljive rukopise, posebne umjetničke svjetove koji dječju knjigu čine potpunom, knjigom koja bez tih slika nema cjelovitu priču niti može pružiti potpun umjetnički doživljaj. Dobra dječja knjiga upravo je to: cjelovit spoj teksta i slike, njihovo prožimanje i nadopunjavanje.
Stoga, promotri li se malo bolje stranica svake dječje knjige, na ilustraciji se svaki put može pronaći nešto novo. Pogotovo je to lako s knjigama koje dijete voli i kojima se stalno vraća: svako ponovno čitanje knjige pruža i novo čitanje ilustracija, koje se uvijek može nadopuniti novim pričama djeteta i roditelja. Ilustracija može poslužiti za šire objašnjenje priče, teme ili lika, ili pak kao osnova za neku sasvim novu, samo njihovu priču.
Možete li nam dati konkretan primjer: što roditelj i dijete mogu „pročitati“ s jedne stranice?
Na primjer, u slikovnici Mačke Pike Vončine otvorite li stranicu na kojoj se opisuje Đivo, sama ilustracija nudi pregršt informacija o tom zanimljivom moreplovcu. Dugo se može zadržati upravo pored te jedne jedine ilustracije i proučavati je, nuditi moguća tumačenja, možda ispričati i neku novu priču koja bi obogatila onu u tekstu, primijetiti boje, način prikaza lika i proporcije.
Ljeto je, godišnji odmori, dokolica. Vjerujete li u ljetne popise za „korisno“ čitanje ili je ljeto baš vrijeme da se djetetu dopusti da čita što god želi, pa makar cijelo ljeto čitalo samo stripove, humoristične knjige ili uvijek iznova istu slikovnicu?
Silno je važno da dijete samostalno odabere knjige za čitanje, pogotovo u slobodno vrijeme, a ljeto je slobodno gotovo tri mjeseca. Naravno, uvijek mu se može nježno i oprezno predložiti, ponuditi nešto što mi mislimo da bi mu na bilo koji način bilo korisno, ali krajnji čitateljski izbor trebao bi biti djetetov. Divno je ako dijete ima svoj popis knjiga za ljeto i u tome ga treba podupirati i poticati. Stripovi i humoristične knjige sjajno su štivo za godišnji odmor, na primjer humoristična knjiga Dragi Ja iz prošlosti, platit ćeš mi za ovo! hrvatsko-belgijskog autorskog dvojca Andrijane Grgičević i Melvina. A ako dijete želi uvijek iznova čitati jednu te istu slikovnicu: u njoj se svaki put može otkriti nešto novo, otkrivati svjetovi koji su do jučer bili nepoznati jer se čita u različitim okolnostima, na različitome mjestu, u različito vrijeme. S djetetom na godišnji putuju i priča, i likovi, i autori, pa se i oko toga mogu stvoriti nove priče.
U Hrvatskom centru za dječju knjigu čuva se zbirka stare hrvatske dječje knjige. Koje biste stare klasike istaknuli kao one koji su izdržali test vremena, i zašto je, po Vama, tome tako?
Temelj Hrvatskog centra za dječju knjigu upravo je Zaštićeni fond dječje knjige koji, osim suvremenih izdanja, sadrži stare i vrijedne knjige hrvatske dječje književnosti. Radi zaštite, a istovremeno i dostupnosti javnosti, najstarije i najvrjednije knjige iz fonda digitalizirane su u okviru projekta Knjižnica grada Zagreba Digitalizirana zagrebačka baština i mogu se istražiti na portalu Digitalne zbirke. Zanimljivo je pratiti razvoj dječje knjige tijekom povijesti: tekst, ilustracije, izgled knjige, teme. Naravno, na tom putu opstanu samo najvrjednije, kao uostalom kod svake umjetničke forme. Ako, na primjer, danas promatramo ilustracije Vladimira Kirina, koji je ilustrirao Priče iz davnine i Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić, posve je jasno zašto su i spisateljica i ilustrator dan-danas klasici dječje književnosti i ilustracije: mašta se pred tekstom i ilustracijama sama otvara, začudan svijet u trenu je moguć, a snažni likovi živi.
Imate li u Zaštićenom fondu primjerak koji vas svaki put iznova oduševi kao predmet?
U smislu praćenja razvoja dječje knjige svakako je zanimljiva jedna od najstarijih sačuvanih hrvatskih slikovnica, knjiga o životinjama Mala zvernica za zabavu i pouku mladeži, objavljena 1864. godine, koja se čuva u Zaštićenom fondu i, naravno, digitalizirana je. Knjiga je pisana na hrvatskom i njemačkom jeziku, na latinici i gotici, te donosi opise životinja sa slikama. S druge strane, zanimljivo je proučavati stare dječje knjige koje mahom prikazuju dječju igru, životinje i dječju svakodnevicu na prepoznatljivim ilustracijama s kraja 19. i početka 20. stoljeća, na primjer knjiga Dječije igre.
IBBY počiva na ideji da knjige grade mostove razumijevanja među ljudima. Kako dobre slikovnice mogu pomoći djeci da razvijaju empatiju i razumiju iskustva koja nisu njihova?
IBBY od svog osnutka gradi mostove razumijevanja među ljudima upravo posredstvom dječje knjige, koju nastoji spojiti sa svakim djetetom na svijetu. Jer knjiga u rukama djeteta znači pismenost, obrazovanje, manje siromaštva, osviještenost, kritičnost, otvorenost za Drugog i dijalog, mogućnost mira kao jedine prirodne opcije. Knjiga je veoma moćan alat u kreiranju boljeg društva i svijeta koji ostavljamo djeci.
Uz knjigu se dijete smiruje i ulazi u tuđe živote, proživljava neke druge doživljaje, živi i diše s likovima, proživljavajući sve njihovo kao svoje, suosjećajući s njima, razumijevajući njihove motive i namjere, odluke i stanja. A sve ga to čini bližim samome sebi: otkriva sebe i svoja stanja, potvrđuje svoja razmišljanja ili ih propituje, povezuje se s vanjskim svijetom koji se ponekad čini dalekim i stranim. Tako čitanje djetetu uvijek iznova otkriva svijet koji ga okružuje, i onaj u njemu samome.
Postoji li neki IBBY-jev međunarodni program koji vas je posebno dirnuo, primjer kako knjiga stigne do djece kojima je najpotrebnija?
Cilj da svako dijete ima knjigu u rukama nama se u Hrvatskoj i općenito u zapadnoj kulturi možda čini podrazumijevajućim, ali u mnogim dijelovima svijeta to uopće nije lak zadatak, a IBBY upravo na njemu inzistira. Hvale je vrijedan IBBY-jev fond za djecu u kriznim situacijama, koji pruža podršku djeci u ratovima i drugim društvenim krizama te različitim prirodnim katastrofama, u kojima bez iznimke stradavaju djeca kao kolateralne žrtve, a podrška je u vidu biblioterapije i stvaranja zbirki knjiga. U okviru ovog fonda trenutačno je aktualan projekt Reading to Live, koji se provodi na područjima pogođenima ovogodišnjim razarajućim potresima u Venezueli, naglašavajući iscjeljujuću ulogu književnosti u preživljavanju. Stručnjaci i volonteri koji se prihvaćaju ovih zahtjevnih zadataka doista su inspiracija za rad s djecom i knjigom, a ovi su projekti dokaz da knjiga čini čudesne promjene.
Vodite dječji žiri Nagrade Grigor Vitez, u kojem djeca sama biraju najbolje knjige. Što djeca izaberu kad sude bez nas, i što Vas u tom izboru svake godine iznenadi?
Od 2018. godine slijedom suradnje Saveza društava „Naša djeca“ i Knjižnica grada Zagreba, voditeljica sam dječjeg žirija Nagrade „Grigor Vitez“, koji neposredno, slobodno i neopterećeno bira najbolje knjige i dodjeljuje nagradu „Ptičica“ u dvije kategorije. Tako se svake godine istaknu knjige koje su djeca odabrala, nagradila i preporučila za čitanje svojim vršnjacima. Ono što me često iznenadi, a pokazuje koliko smo mi odrasli udaljeni od razmišljanja djece, jest činjenica da nijedne godine ne možemo predvidjeti, unaprijed prognozirati izbor dječjeg žirija. Izbor stručnog žirija da, jer tu su neki kriteriji razvidni i zadani, neki čak i objektivni, ali izbor dječjeg žirija nikako. A da bismo se mogli razumjeti i susresti, nužno je dopustiti djeci da kažu, izraze mišljenje i obrazloženje; naprosto ih pustiti da kažu što im se svidjelo, da odaberu sami i samostalno. Zato je postojanje dječjeg žirija jako važno: djeci dajemo pravo glasa i izbora, a time i odgovornost za preporuku knjiga.
Pamtite li neko dječje obrazloženje koje Vas je posebno dirnulo ili nasmijalo?
Kako ne, svake godine članovi dječjeg žirija šalju mi svoja obrazloženja za odabrane knjige, a često dobijem i obrazloženja zašto neke knjige nisu odabrali, što im se u nekoj knjizi sviđa, a što nikako ne, što su posebno primijetili ili naprosto njihovo mišljenje kako bi zapravo trebalo pisati knjige, što sve pokazuje da su posao žiriranja shvatili ozbiljno. Na primjer:
„Moram napomenuti da likovi imaju poprilično širok vokabular.“
„Knjiga mi je dobra samo što ja više volim romane.“
„Knjigu preporučujem svim roditeljima i učiteljima zato da i oni nauče gledati kroz dječje oči.“
„S obzirom koliko sam knjiga pročitao, iznenadilo me koliko je ova knjiga posebna.“
Kada hrvatske knjige predstavljate svijetu, primjećujete li da neke posebno dobro prelaze kulturne granice? Što one imaju zajedničko?
Hrvatski su ilustratori, na primjer, jako uspješni u međunarodnom okruženju, i tako je već godinama: na najvećim svjetskim izložbama, bijenalima i sajmovima knjiga istaknuti su po izvrsnosti, pohvaljeni, nagrađeni. Zajednička im je uvijek visoka razina umjetničkog dosega, jer umjetnost je univerzalni jezik koji bez prijevoda i objašnjenja prelazi sve granice: one koje smo iscrtali na geografskoj karti i one u našim glavama.
Imate li neku zgodu s međunarodnih okupljanja koja to potvrđuje?
Jedna me zgoda iz Bologne uvijek podsjeti koliko može biti prepoznatljiv ilustratorski rukopis. Naime, 2024. godine bila sam dio organizacije hrvatskog nastupa na Sajmu dječje knjige u Bologni. Za vizualno rješenje nastupa, pa tako i štanda, bila je zadužena naša trenutačno najnagrađivanija ilustratorica Vendi Vernić. Osmislila ga je kao veliki hrast koji obujmljuje štand sa svake strane, ispunjen likovima i listovima, doista impozantno. Prilazili su nam ljudi koji nemaju veze ni s Hrvatskom, ni s ilustratoricom, ni sa mnom, dakle ničim izazvani, da se dive štandu i hvale naš izbor umjetnice čiji rad već godinama prate jer sudjeluje na međunarodnim izložbama i projektima. Nije li to dokaz da se prepoznavanje na međunarodnoj razini događa stalno?
Jedno antipitanje. Godinama radite na poticanju čitanja, od Nacionalnog kviza do susreta s autorima. Postoji li neki program ili projekt za koji ste mislili da će stvarno dobro odjeknuti među djecom, a nije ostavio očekivani učinak?
Ne mogu izdvojiti neki cjeloviti program koji je doživio neuspjeh, ali u svakom programu, projektu ili aktivnosti postoji barem jedna sitnica za koju smo ja i moji kolege mislili da će biti sjajna, da će je djeca prepoznati, da će biti zabavna i dirljiva, a bila je, najblaže rečeno, blago neprepoznata, preskočena, nije izmamila nijedan osmijeh. I dok se mi poslije ubijamo od brige gdje smo pogriješili, gdje smo krivo skrenuli, što je trebalo potpuno drukčije osmisliti ili napraviti, dolazimo do zaključka koji sam već spomenula: različiti smo, i to je na prvu zastrašujuće. Ali ako zastanemo i damo razumijevanju vjetra u leđa, eto nam divne prilike da naćulimo uši i pokušamo zajedno razgovarati.
Možete li nam odati jednu od tih sitnica?
Jedne smo godine imali osmosmjerku u kvizu i svi smo u organizaciji bili oduševljeni kako je kolegica sjajno pitanje složila, kako će to djeci biti ne samo korisno, nego i ludo zabavno. Na kraju su djeca polovično riješila to pitanje, mnogi nisu ni pokušali riješiti osmosmjerku, pogađali su, krivo odgovorili, što sve znači da im nije bilo ni upola zabavno kao što smo mislili, da smo krivo procijenili.
Kakva slikovnica zaslužuje mjesto u svakom domu s malim djetetom?
Svaka knjiga koja dijete zamisli, koju dijete opetovano traži, koja ga nasmije, a kasnije i rastuži, jer je to otvoren poticaj za razgovor, zaslužuje mjesto u svakom domu s malim djetetom. Mislim i da je jako važno da se knjiga koju odrasli čita djetetu svidi upravo tom odraslom: da u njoj vidi dublji smisao, da ga nasmijava, da ga dirne na više razina, da u njoj nađe nešto za sebe. Jer ako se knjiga svidi odraslome koji je čita i preko kojega se knjiga prosljeđuje, lako će je i sugestivno dijeliti s djetetom, a tu smo već na dobrom putu prema djetetu koje će već sutra samostalno postati čitatelj iz užitka i tražiti svoje riječi, knjige, jezik, svijet.
Za kraj: nakon svih žirija, kvizova i susreta, što su vas djeca naučila o knjigama, a što niste znali kao stručnjakinja?
Prvo i osnovno, djeca su me naučila da smo različiti i da to ne treba biti bauk nego polazište za razgovor i susret različitih, jednakovrijednih svjetova. A drugo, da im moramo vjerovati, dati priliku da sami čitaju, razumijevaju i imaju svoje mišljenje o knjigama koje mi uvažavamo i poštujemo.
