„Evo što roditelji mogu o čitanju naučiti od vrtića”

Kad dijete prekida priču, lista stranice unatrag, komentira ili postavlja puno pitanja, mnogi roditelji pomisle da je izgubilo koncentraciju. Lana Gospodnetić, dugogodišnja vrtićka odgojiteljica, a sad pedagoginja u zagrebačkom Dječjem vrtiću Špansko, tvrdi upravo suprotno: u tim se trenutcima vidi da je dijete udubljeno u priču.

U vrtiću se čita svakoga dana, u jutarnjem krugu na tepihu, i to nije mirno slušanje. Djeca se prepiru oko likova, izmišljaju vlastite nastavke, sama pričaju priču po slikama. Taj živahni dio roditelji rijetko vide iz prve ruke. Zato smo našu sugovornicu, koja se čitanjem bavi i znanstveno i u praksi, pitali što roditelji mogu naučiti iz načina na koji se čita u vrtiću.

Lana je osamnaest je godina radila kao odgojiteljica, a od 2025. radi kao pedagoginja u zagrebačkom Dječjem vrtiću Špansko. Po struci odgojiteljica, diplomirana pedagoginja i profesorica povijesti, jedna je od pokretačica projekta Umjetnost i djeca, koji se u DV Špansko provodi od 2015. godine u suradnji sa Zbirkom Richter, donacijom arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera kojom upravlja Muzej suvremene umjetnosti. U Zbirci Richter vodila je i ciklus radionica čitanja Crtaj, slikaj, čitaj, a na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu priprema doktorsku disertaciju upravo o slikovnicama i dijaloškom čitanju s djecom.

U razgovoru objašnjava što je dijaloško čitanje, kako prepoznati kvalitetnu slikovnicu, kako djeca sama objašnjavaju nepoznate pojmove te zašto „dok nije za ocjenu” ne znači „nije važno”.

Zamislimo da smo ušli u vašu vrtićku skupinu. Roditelji često nemaju osjećaj što se događa nakon što dovedu dijete u vrtić. Koje mjesto čitanje ima u vašem danu?

Čitamo djeci svakog dana, u sklopu jutarnjega kruga. Jutarnji krug jest centralna aktivnost u vrtiću, gdje se svi okupimo na tepihu i radimo aktivnosti planirane za taj dan. Slikovnica je u mom radu uvijek bila baza i temelj oko kojeg su se sve druge aktivnosti i sva razvojna područja povezivali. Uzela bih slikovnicu, pročitala je i onda razmislila na koji način bismo uključili sva ostala dječja razvojna područja, da ima veze s tom slikovnicom.

Roditelji često odustanu od čitanja jer se dijete „ne može fokusirati”: skače, prekida, lista. Kako Vi to vidite?

Kad čitamo u vrtiću, s obzirom na to da je puno djece, nastojimo da prije čitanja popiju vode i obave WC, i onda znaju da je jutarnji krug. Kroz rutinu to usvoje. A što se tiče samog čitanja: djeca postavljaju pitanja, prekidaju, komentiraju, i ja mislim da je to izvrsna stvar koju treba poticati. Roditeljima to možda zvuči kao prekidanje ili kao da dijete nema koncentracije, ali po meni je upravo to udubljivanje u priču. Ne vidim tu ništa loše.

Imamo i jednu super stvar, kratke recitacije koje uvode djecu u priču. Tipa, za kraj: „Pao miš s mosta, za danas je dosta.” A ima i uvodnih. Kako sam dugo radila u skupini s programom ranog učenja talijanskog jezika, imali smo recitaciju na talijanskome: kad bi došlo vrijeme za priču, počela bih je, djeca bi je ponovila sa mnom, a na kraju bi svi stavili prst na usta. To je znak da sad počinje priča, da smo sad u priči. Djeca vole te rituale, znaju što ta recitacija znači.

Što je dijaloško čitanje i po čemu se razlikuje od „običnog” čitanja naglas?

Dijaloško čitanje čak bih nazvala dijalogom uz knjigu, uz slikovnicu, uz priču. To je oblik zajedničkog čitanja u kojem se uloge mijenjaju, pa dijete postupno postaje pripovjedač, dok ga odrasla osoba aktivnim slušanjem potiče na sudjelovanje. Za razliku od običnog čitanja naglas, gdje odrasli čita, a dijete sluša, ovdje je dijete aktivni sugovornik. To se lijepo vidjelo u istraživanju koje sam provodila, gdje sam svaku slikovnicu čitala tri puta: prvi put djeca tiho slušaju, a već drugi i treći put imaju sto pitanja, zaključaka i predviđanja te priču povezuju sa svojim iskustvom. U početku sam ja postavljala pitanja, ali nakon nekog vremena naučili su da imaju slobodu izraziti se, pa ih nije bilo ni potrebno pitati. Sami su kretali u razgovor o onome što čitamo.

Pitanja koja postavljam uvijek su otvorenog tipa. Kad su djeca malena, u redu je pitati: „Gdje je medo”, ali ovo su bila djeca od tri do šest godina, pa sam pitala: „A što ti misliš?”, „A kako se on sad osjeća?”, „A što biste vi rekli?”. I u tome su, kad im se dopusti, stvarno izvrsni. Kad god bi netko pitao: „Teta, a što je sad?”, ja bih rekla: „A što vi mislite?” Uvijek ima netko u grupi tko zna odgovor.

Uvijek im vratite pitanje.

Da. Ili recimo pitaju što znači neka riječ koju ne poznaju. Prije nego što ja kažem, uvijek pitam zna li netko objasniti. Izvrsno objašnjavaju, toliko jednostavno i na dječji način da ja mnogo puta ostanem zatečena: OK, ja ne znam tako dobro objasniti. 

Imate li primjer?

Čitali smo nedavno slikovnicu Olivija i vilinske princeze (Ian Falconer, Profil knjiga, 2015., op. RZČ). Prva rečenica je: „Olivija je bila u depresiji.” „Teta, što je depresija?” Ja kažem: „Hajmo zajedno razmisliti. Zna li tko od vas što je depresija?” Nitko ne zna. „Dobro, hajmo pogledati slike. Kakvom vam se čini Olivija? Kako se osjećala?” I sad oni krenu: kako se osjećala, kako izgleda, kakvo joj je lice. I jedno je na kraju reklo: „Znam, znam, to je kad si jako tužan.” Na kraju ja uopće nisam morala objašnjavati što je depresija. Sami su, kroz slike i kroz ono što već znaju, došli do zaključka. A to nije jednostavna riječ, pogotovo ne za djecu predškolske dobi. I u sljedećem čitanju, kad su sami radili novi nastavak o Oliviji, rekli su: „Znaš, sjećaš se kako je Olivija bila u depresiji? E, sad je u depresiji.” Odmah su to usvojili.

Možete li nam više reći o istraživanju koje provodite?

To će biti istraživanje za moj doktorat. Još nije gotovo, ali već sam radila slična, i ono što mi je najfascinantnije jest to da, kad djeci date slobodu da se izražavaju, ona svaku slikovnicu povezuju sa sobom, sa svojim vlastitim iskustvom. Znam se šaliti da to zvuči kao mini psihoterapija za djecu, jer kroz to prorađuju stvari koje ih muče ili koje su im zanimljive, ako imaju tu slobodu da se izraze.

Kad smo kod toga, može li slikovnica imati negativan utjecaj? Može li biti toliko loša?

Mislim da ne može biti toliko loša, ali moramo razlikovati kvalitetnu slikovnicu od one koja po glavnim karakteristikama i nije slikovnica nego ilustrirana knjiga.

Što tražiti kad tražimo pravu slikovnicu?

Prvo i osnovno: slikovnica mora imati navedene autore. To je prva eliminacijska stvar. Ako nije napisano tko ju je napisao i tko ilustrirao, onda su to vjerojatno slikovnice nekakvih franšiza. S tim da ja mislim da je bolje čitati išta nego ništa. Roditelji mogu čitati, recimo tako, bilo što, iako bi temelj trebale biti kvalitetne slikovnice. Mi kao odgojno-obrazovni djelatnici moramo paziti na kvalitetu. Druga stvar koju volim reći: slikovnice se kupuju u knjižarama, ne na benzinskim pumpama i kioscima, jer su to većinom slikovnice sumnjive kvalitete. A dalje ima još puno kriterija. Ali najvažniji je, na kraju dana, razgovor koji uspijemo izvući iz slikovnice.

Postoji li nešto što roditelji rade s najboljom namjerom, a zapravo smanjuje djetetov užitak u čitanju?

Ono što roditelji možda rade, a odbija djecu, jest upravo to: „Moramo sad biti koncentrirani, moramo listati jednu po jednu stranicu, ne možemo ići naprijed-natrag.” Što je nepotrebno. Jer u slikovnici, ako govorimo o teoriji slikovnice, istovremeno postoje dvije priče: jedna koju priča tekst i jedna koju priča slika. One ne moraju uvijek biti jednake. Imate slikovnice u kojima tekst priča jedno, a slike pokazuju drugo, i to je djeci jako zanimljivo. Tekst nas vuče da idemo po redu, od početka do kraja, a slike nas stalno vraćaju. Okreneš stranicu, nešto se dogodilo, i dijete kaže: „Čekaj, vrati natrag da vidim, gle, ovdje još nije bilo ovako.” Ja mislim da to djeci treba dopustiti, da je to upravo vrijednost: znači da je dijete ušlo u dubinu, da je potpuno koncentrirano i da primjećuje detalje. Tu znatiželju treba zadovoljiti.

Roditelji se često čude i kad dijete stalno želi čitati jednu te istu slikovnicu. Ali djeca to vole. Ja sam onda znala, recimo s vlastitom kćeri, kad je opet ta ista slikovnica: „OK, hajde sad ti meni pročitaj.” Jer djeca će do besvijesti čitati jednu te istu, i neće im biti problem. Meni će biti problem, jer se meni više ne da.

I još nešto: kad sam čitala slikovnice, nekad bih nesvjesno promijenila neku riječ. Onda kad bi nakon mene moj muž čitao tu istu slikovnicu, ne bi mu bilo lako jer dijete je svaki put reklo: „Ne, mama nije rekla tu riječ, mama je rekla ovo.” A on ne može znati što sam ja izmislila. Jako je zanimljivo kako točno zapamte redoslijed riječi.

Kako prepoznajete da čitanje funkcionira? Koje promjene roditelj kod kuće možda ispočetka ne poveže s knjigom?

Prvo se vidi po rječniku. Djecu kojoj se doma čita prepoznajem po bogatstvu rječnika, jer se u slikovnicama pojavljuju riječi koje se u svakodnevnom govoru rijetko koriste. Recimo, riječ „mezimac”: to se baš ne koristi, ali u pričama vještice često imaju mezimce. Ako su djeca često izložena slikovnicama, ona te riječi koriste, pa onda malo odskaču u jeziku.

Druga stvar jest to da znaju prepričati neki događaj, da to ima glavu i rep. Znala sam nakon vikenda pitati: „Što ste radili preko vikenda?” U mojim skupinama, u kojima sam redovito čitala, oni su znali zaokruženo ispričati: bili smo tu i tu, bili su ti i ti, radili smo to i to. A kod djece kojoj se možda manje čitalo primjećivala sam da teško slažu rečenice, a pogotovo cjelovitu priču. S djecom s kojom radim istraživanje pokušali smo napraviti i svoje priče, recimo drugi dio „Olivije”, i oni su napravili priču koja ima početak, zaplet i kraj. Vrlo jednostavnu, vrlo kratku, ali ima.

Pripovijedanje je dosta zanemareno i kod odraslih.

Da, a kad čovjek ima javni nastup, mora imati smislene rečenice. To je korisna vještina koja će trebati jako puno ljudi kad odrastu: znati se izraziti. I sve počinje u vrtićima.

Vaš vrtić poznat je po glazbi i umjetnosti. Kad slikovnica „iziđe” iz korica u pjesmu, pokret ili crtež, nastaju nove interpretacije. Možete li ispričati jedan takav trenutak koji je i Vas iznenadio?

Često sam povezivala likovnost sa slikovnicom, bilo s pričom, bilo s ilustracijama ili tehnikama kojima su rađene, i stvarno su nastajali prekrasni radovi. Zanimljivo mi je bilo kad smo čitali slikovnicu na talijanskom, o jednoj ovčici. Ovčica je sama i boji se; pada mrak, ona se još više boji i naiđe na dva vuka. Međutim, ti vukovi su mama i beba, dobri su, prihvate ovčicu i ona postane dio njihove obitelji. Kad smo razgovarali, sva su djeca govorila da su vukovi dobri. Samo je jedna djevojčica bila sumnjičava. Ona je inače malo senzitivnija, ne voli mrak, boji se jakih zvukova. Stalno je govorila: „Ali meni se čini da se ta ovčica ipak malo boji.”

Poslije smo radili likovnu aktivnost: vukove smo radili tako da bismo umočili vilicu u crnu boju i otisnuli, pa dodali ručice, nogice, glavu. Kad sam poslije gledala radove, svi su ti vukovi izgledali blentavo, šašavo, smiješno. Osim jednog, koji je imao jako šiljaste uši, šiljastu njušku i baš strašne oči. I to je bio vuk te djevojčice koja je cijelo vrijeme vukove doživljavala kao strašne. Baš mi je bilo zanimljivo kako je svoj unutarnji strah uspjela predočiti i u likovnoj umjetnosti.

Dosta roditelja kaže da ne zna čitati naglas, da nema talenta za to. Što biste im rekli?

Čovjek se samo treba opustiti, pa može krenuti. S jedne strane djeca su zahtjevna publika, a s druge i nisu: njima je važno biti s roditeljem, uopće ne procjenjuju čita li roditelj dobro ili ne. Sjećam se, kad je moja kći bila malena, uveli smo da prije spavanja svaku večer čitamo, jednu večer ja, jednu večer moj muž. On je na početku, slušala sam iz druge sobe, čitao baš onako ravno, bez imalo života. Mislila sam: ako mu sad kažem da loše čita, odustat će. Pa sam pustila. I stvarno, s vremenom su se počeli igrati: čitali su kao da su iz raznih krajeva Hrvatske ili iz drugih zemalja s različitim naglascima, glumili su likove. Na kraju je počeo odlično čitati, a na početku je sve bilo jedna ravna linija. Treba se opustiti, krenuti, i ne treba im nitko tko će ih procjenjivati. Kako god da čitaju, dobro je.

Mnogi vrtići imaju djecu s teškoćama u razvoju, djecu iz višejezičnih obitelji, djecu koja sporije progovaraju. Kako izgleda čitanje koje uključuje baš svako dijete?

Moje skupine bile su mješovite: djeca od tri godine do škole, plus djeca s teškoćama. Imali smo ritual da se u jutarnjem krugu čita i svi su sudjelovali. Imala sam jednog dječaka koji u početku nije htio; imao je svog pomoćnika za djecu s teškoćama u razvoju i nismo ga silili. Sjedio je za stolom za to vrijeme, samo smo rekli da mora biti tih. Dugo uopće nije sudjelovao, iako mislim da je sve sa strane slušao. Djeca masu puta djeluju kao da nisu uključena, a poslije shvatite da su zapamtila sve. I nakon nekog vremena ipak je počeo dolaziti među drugu djecu i čitati.

Što se tiče stranog jezika, u skupini u kojoj smo kroz slikovnice učili talijanski pazili smo da slikovnice budu razvojno primjerene, a kad su na stranom jeziku, da ne budu predugačke: birali smo one s kraćim tekstom koji se ponavlja. Ne bi se trebalo prevoditi izravno, ali nekad bismo objasnili o čemu se radi, pa dalje išli na stranom jeziku, uz pomoć slika.

Tu sigurno jako pomažu ilustracije.

Apsolutno. Ne postoje uzalud slikovnice bez teksta. Kad se čitaju slikovnice bez teksta, dijete postaje aktivni sudionik: ono po slikama priča priču.

Kako pristupiti slikovnici bez teksta kad želimo uključiti dijete ili skupinu?

Za početak, s obzirom na to da velika većina djece predškolske dobi ne čita, svaka slikovnica može biti slikovnica bez teksta. Ja sam znala uzeti slikovnicu i prvi put im samo pokazivati slike, pa da oni pričaju i stvaraju svoju priču, a onda bismo, recimo, treći put pročitali tekst. Pa: „A, ovo je drukčije!” I tu bi se opet dogodila rasprava. Prva pitanja obično su: „Što vidiš na slici? Što se događa? Kamo ide ovaj lik?” Treba postaviti pitanja i dopustiti sve, i ne govoriti „ne, nije tako”. Jer tko kaže da nije tako? Dijete kaže: „Evo, ovdje je dječak, a ovo mu je mama.” A mi znamo da u tekstu piše da mu je sestra. Ništa: „Aha, mislite da mu je mama? Misli li netko drukčije? Ne? OK, idemo dalje.” I onda se poslije ispostavi: „Gle, sestra je ipak! Dobro, mi smo mislili da je mama.” Nema krivo ni točno u tim stvarima.

Jednom smo tako čitali Jedan savršeno običan dan (Beatrice Alemagna, Znanje, 2019. op. RZČ), prvo bez teksta, samo slike. Negdje na kraju u ogledalu se vidi jedan lik, i sad, tko je to? Oni misle da je tata, i zaključili su da je tata umro i da je dječak nesretan. Drugi kažu: „Možda nije umro, možda je samo otišao.” „Možda tata nije dobio godišnji.” „Tako i moj tata nije dobio godišnji, pa sam bio sam s mamom.” Svašta izađe. Samo je važno slijediti ih, ali ipak ih malo voditi da baš ne ode predaleko.

Zanimljivo je i to pitanje smrti u slikovnicama, još uvijek ima dosta izbjegavanja.

Ima, velik je to tabu. Za to imam super primjer. Čitala sam djeci nedavno knjigu koja nije prevedena na hrvatski, The Hole (Lindsay Bonilla, Brizida Magro, Penguin Books, 2025. op. RZČ), odnosno Rupa. Tema je da je dječaku umro brat; nigdje ne piše da je umro, nego da ga više nema. Čitala sam to djeci i baš sam bila u grču što će biti. Hoće li se tko rasplakati? Na kraju je netko pitao: „A dobro, gdje je taj Matty?” Tako se zove brat. Rekla sam: „Ne znam, što vi mislite?” „Matty se odselio.” „Matty je narastao i sad živi u drugoj kući.” „Matty je na dugačkom putovanju i jedva čekaju da dođe.” Nitko nije rekao da je Matty umro. To je njihovo iskustvo zašto nekog nema. I nisam mislila da im ja sad moram reći „ali on je umro”, jer zapravo nigdje to ne piše.

Čitala sam to tri puta. Na kraju su znali reći: „Moja baka je umrla”, „Moj dida je umro”, „Ja sam bio tužan kad mi je umrla baka”, ali nitko nije povezao da je dječak u slikovnici izgubio brata. Emocija se pojavila. To je ono kad sam rekla za psihoterapiju. Mislim da puno stvari izbjegavamo, a zapravo s djecom treba razgovarati o svemu, jer to su realne stvari koje se stvarno događaju. Nikad ne znamo koja će slikovnica dijete odvesti u koju emociju i u koje njegovo iskustvo.

Jesu li vas djeca naučila nešto o čitanju što niste naučili na fakultetu?

Jesu. Naučila su me da su nepredvidiva. Koliko god ja promišljam, uzmem slikovnicu, osmislim pitanja, smislim pet načina na koje bi rasprava mogla otići, pojavi se još barem pet kojih se uopće nisam sjetila. Naučila sam da s djecom treba biti fleksibilan, da treba iskoristiti njihove ideje i slijediti ih. Dolazim polupripremljena: pripremim si neka pitanja kao backup, najčešće mi ne trebaju, jer naprosto treba slijediti djecu. Čovjek se nikad ne može pripremiti ni predvidjeti kamo će to otići, ako djeca imaju slobodu da se tako izražavaju.