Prof. dr. sc. Jelena Kuvač Kraljević jedna je od vodećih hrvatskih stručnjakinja za jezični razvoj i jezične poremećaje u području logopedije. Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predaje kolegije iz područja usvajanja jezika te razvojnih i stečenih jezičnih poremećaja. Voditeljica je poslijediplomskog doktorskog studija Poremećaji jezika, govora i slušanja. Hrvatska je predstavnica i savjetnica Odbora za dječji jezik pri svjetskoj organizaciji logopeda i fonijatara International Association of Communication Sciences and Disorders (IALP).
Autorica je knjige Otključavanje jezika (2017.) i urednica nekoliko stručnih priručnika posvećenih prepoznavanju i obrazovanju djece s jezičnim teškoćama. Sudjelovala je u razvoju dijagnostičkih alata za procjenu dječjeg jezičnog razvoja te vodila nacionalna istraživanja o ranom jezičnom razvoju i obradi u hrvatskome. Kao glavna koordinatorica European Network Meeting of Communicative Development Inventories (EUNM-CDI) već 20 godina vodi mrežu istraživača iz 20 europskih zemalja koji se bave istraživanjem ranog jezičnog razvoja.
U razgovoru za rodjenizacitanje.hr profesorica Kuvač Kraljević pojašnjava zašto je čitanje slikovnice zapravo kompleksna jezična i socijalna aktivnost, čak i kada dijete još ne izgovara nijednu riječ. Otkriva kako roditelji intuitivno prilagođavaju svoj stil komunikacije djetetovim mogućnostima, zašto je razvojni jezični poremećaj tri puta češći od autizma, a opet se rijetko o njemu govori, te kakvu ulogu bajke i basne imaju u učenju prenesenih značenja. Razgovaramo i o tome što se događa kad zatvorimo knjigu – jer polovica dječjih razgovora zapravo su njihove osobne priče s pomoću kojih djeca uče razumjeti sebe i svijet oko sebe.
* * *
Kad dijete sluša priču, što se u tom trenutku zapravo događa u njegovu jeziku i mozgu? Koje se jezične vještine tada razvijaju, čak i ako dijete još ne govori ili govori vrlo malo?
Uloga pričanja priča je višestruka za djetetov cjelokupni razvoj, ali se ta višestrukost ispoljava drukčije u različitim djetetovim kronološkim dobima.
U najranijim godinama, čak i onda kada dijete još ne proizvodi jezik, ali ga razumije i neverbalno komunicira sa svojim okolinom, a što se događa u razdoblju prije djetetove prve godine života, priča ima ponajprije jezičnu i socio-komunikacijsku ulogu. U pripovjednoj interakciji s roditeljima ili bilo kojom drugom odraslom osobom (bakom, tetom…) dijete uspostavlja društvene uloge u komunikaciji i postupno usvaja pravila te komunikacije (primjerice da treba pozorno slušati dok netko priča priču, da ima mogućnost postavljanja pitanja ako mu nešto nije jasno), uči slušati, ekstrahirati poruke iz jezika koji čuje i povezuje ih sa slikama u priči. Kako dijete odrasta pričanje priča dobiva brojne druge uloge – potiče razvoj mašte, empatije suosjećajući s emocijama i stanjima likova priča, uči što je to koncept o knjizi (kako knjiga izgleda, kako se rabi, kako se okreću stranice, u kojem smjeru se čita, koja je uloga slike, a koja teksta i tako dalje).
Kako knjiga potiče izrazito važne sposobnosti i vještine za svakodnevno funkcioniranje djeteta, a poslije i odrasle osobe, i to u njegovim svakodnevnim privatnim i poslovnim aktivnostima i događajima, izrazito je važno znati odabrati dobru knjigu. Knjige koje su jezično i sadržajno prezahtjevne stvaraju odbojnost jer ih dijete ne može razumjeti pa knjigu počinje doživljavati napornom i, kao logična reakcija, javlja se otklon od čitanja. Knjiga koja je prejednostavna ne potiče razvoj navedenih vještina i kod čitatelja stvara dojam besmislenosti. Stoga, jezično, sadržajno i tematski dobro odabrana knjiga omogućava djetetu poistovjećivanje s likovima i događajima, unapređuje njegove jezične sposobnosti, kreativnost i kritičnost te mu osigurava bolje razumijevanje svijeta koji ga okružuje.
Koliko se logopedska načela poticanja jezika preklapaju s onim što roditelji prirodno rade kad čitaju djetetu?
Dobrim dijelom se preklapaju iako postoje i stilovi koje roditelji intuitivno rabe i kojima više naginju u interakciji s djetetom. Primjerice, majke koje više imenuju slike tijekom pričanja priča na temelju slikovnica nesvjesno će više poticati djetetov rječnički razvoj. Stoga većina te djece svoj produktivni jezični razvoj započinje upravo rabeći pojedinačne riječi, tj. imenujući predmete oko sebe. Majke koje više opisuju i komentiraju događaje na slikama intuitivno potiču da djetetov jezični razvoj počne holistički, odnosno s iskazima od nekoliko riječi. Oba stila su dobra i poticajna. Svakako ovdje treba uzeti u obzir i djetetove kognitivne i senzoričke mogućnosti. Unatoč tomu koji stil majka rabi u komunikaciji s djetetom ne znači da će on uvijek biti odgovarajući za dijete. No ono što je ovdje zanimljivo jest činjenica da većina majki intuitivno prepoznaje kad nešto „ne prolazi“ kod djeteta i prilagođava svoju komunikaciju i svoj stil djetetu. To je posebno izraženo kod majki djece s teškoćama u razvoju. To sve ide u prilog tome da majke intuitivno zaista znaju kako svoju komunikaciju prilagoditi djetetovim mogućnostima.
Nažalost, ponekad neki obrasci poticanja djetetova razvoja nisu nužno dobri i poželjni kao što je primjerice, izravno ispravljanje djeteta kad ono proizvede pogrešku, ali na način da ga se osvještava da je čini. Primjerice, tijekom zajedničkog čitanja slikovnice dijete kaže pasovi, a roditelj ga izravno upozorava da se tako ne govori. Ili osvještavanje djetetovih govornih zastajkivanja, ponavljanja, oklijevanja. U slučaju griješenja, a što je normalna pojava u razvoju jezika i govora, roditelji moraju pokazati strpljivost i koristiti neizravne metode poučavanja ispravnih oblika. Pa kada dijete kaže: Vidi pasovi! roditelj treba reći: Da, to su psi. Baš ih ima jako puno. Na ovako nenametljiv način roditelj izlaže dijete pravom obliku, širi iskaz, osigurava dobru socio-emocionalnu osnovu njihove komunikacije i time potiče dijete na daljnju jezičnu proizvodnju.
Roditelji često ne znaju je li dijete „samo kasnije progovorilo“ ili postoji razvojni jezični poremećaj. Koji su rani znakovi zbog kojih biste roditeljima savjetovali da se jave logopedu? Kada je općenito pravo vrijeme za posjet logopedu?
Istraživanja pokazuju da oko 15 % djece u dobi od dvije godina kasni u svom jezičnom razvoju, odnosno kasno progovara. To znači da ono što očekujemo da dijete u toj dobi ima u jeziku, a kao što je primjerice fond od 250 riječi u aktivnom rječniku, da slaže rečenice, da koristeći jezik komunicira sa svojom okolinom, ono to ne čini. Zanimljivo je da će čak 60 % te djece uhvatiti jezični razvoj nakon 3. godine kao da nikada nisu kasnila. Jednako kao što ne znamo zašto 15 % djece kasni u jezičnom razvoju, ne znamo ni tko će od njih uhvatiti uredan razvoj. I zato ovdje važnu ulogu ima rana intervencija u djetinjstvu koja pokušava prepoznati djecu koja kasne u jezičnom razvoju i dati im primjerenu podršku bez obzira na ishod nakon 3. godine. Podrška je, čak i za onu djecu koja će poslije pokazivati sva obilježja urednog razvoja, poželjna jer će ubrzati razvoj jezika i osigurati razvoj socijalnih vještina. Ne smijemo zaboraviti da kontakt s vršnjacima te komunikacijske odnose s drugim ljudima i u dobi od 3 godine ostvarujemo jezikom. Dijete koje u vrtićkom razdoblju putem jezika usvoji dobre socijalne vještine bit će opremljeno za primjenu svojih socijalnih vještina u kasnijim godinama. Jedan od najznačajnijih socijalnih odnosa za kojim svi imamo potrebu, posebice u adolescentskom razdoblju, jest prijateljstvo, za čije su ostvarivanje opet potrebni jezik, dobre socijalne vještine i prosocijalno ponašanje, a sve to uspostavljamo u predškolskom razdoblju.
40 % djece koja pokazuju znakove kašnjenja u dobi od druge godine, nakon 3. godine prelaze u razvojni jezični poremećaj (RJP). Čak 8 % djece u svakoj generaciju ima ovaj poremećaj unatoč dobrim kognitivnim sposobnostima, dobrom sluhu i dobrim motoričkim i emocionalnim vještinama. Ovaj je poremećaj 3 puta češći od poremećaja sa spektra autizma i čak 6 puta češći od svih vrsta oštećenja sluha u dječjoj dobi, a opet kao društvo malo o njemu govorimo.
Glavni je razlog što je za razliku od drugih navedenih poremećaja prikriven i teško se uočava ili kad se i uoči često postoji stav laika da će ga dijete prevladati. Jedan od glavnih posljedica razvojnog jezičnog poremećaja u školskoj dobi jest poremećaj čitanja i pisanja. Čitanje i pisanje su jezične vještine koje se temelje na dobrom govorenom jeziku. Čak 50 % djece s RJP-om imat će dijagnozu disleksije u školskoj dobi. Ovaj podatak ima izravnu obrazovnu i kliničku implikaciju – kada bi na nacionalnoj razini funkcionirali probirni programi koji bi doveli do ranog prepoznavanja djece s jezičnim poremećajem i kada bi funkcionirali preventivni programi mogli bismo znatno olakšati školovanje ovoj skupini djece, njihovim roditeljima, ali i školi koja je nažalost još uvijek nedovoljno spremna i opremljena za osiguravanje obrazovnih potreba širokog spektra poremećaja i teškoća u školskoj dobi.
Ovdje moram naglasiti da se preventivnim programima RJP i disleksija ne mogu spriječiti, jer su to biološki predodređeni poremećaji, ali se posljedice koje nastaju zbog nedostatne ovladanosti jezikom na djetetov cjelokupni razvoj i njegovo obrazovanje itekako mogu minimalizirati i ublažiti. Dok ovi programi ne profunkcioniraju na nacionalnoj razini, a kako to čine neke europske zemlje, i dalje ostajemo na tome koliko su roditelji i odgojitelji u mogućnosti prepoznati odstupanja u djetetovu jezičnom, govornom i komunikacijskom razvoju i pravovremeno reagirati. Što su znakovi odstupanja uočljiviji, roditelj mora odmah reagirati i zatražiti pomoć. Ako odstupajuća obilježja nisu uočljiva, ali postoji roditeljeva sumnja uvijek je vrijedno potražiti pomoć i savjet.
U svojim istraživanjima bavili ste se povezanošću gesta i ranog vokabulara. Kako roditelji mogu koristiti geste tijekom zajedničkog čitanja s bebama i malom djecom koja još ne govore?
Gesta je prirodan nadomjestak jezika kada on još uvijek nije razvijen u svom ekspresivnom dijelu. Gesta je nadopuna jeziku koja onda olakšava usvajanje jezika. Primjerice, tijekom zajedničkog čitanja roditelji učestalo rabe gestu pokazivanja; pričaju priču, imenuju slike te gestom pokazivanja povezuju izrečeno sa slikom. Na taj način olakšavaju djetetu povezivanje riječi s njezinim referentom prikazanim na slici. Gesta ima i ulogu usmjerivača pažnje. Ako roditelj samo čita, a pritom se ne referira na sliku gestom pokazivanja, djetetova pažnja bit će kraća jer dijete još uvijek ne može povezati veliku količinu pročitanih riječi sa slikom.
Zato su u najranijoj fazi djetetova jezičnog razvoja važne pojmovne slikovnice. One imaju malo referenata na prikazanim slikama čime se osigurava brže povezivanje slike s riječi posebice ako se pritom još rabi i gesta pokazivanja. Manje pojmova u slikovnici osigurava i veću količinu roditeljskog jezičnog izražavanja povezanog sa samo jednim referentom pojmovne slikovnice što opet djetetu olakšava praćenje priče i omogućava sudjelovanje u zajedničkom čitanju. Roditelji rabe i niz drugih simboličkih gesta i imperativnih gesta kao gestu u značenju daj mi ili simboličke geste kojima olakšavaju razumijevanje. Npr. ako na slici u slikovnici mama mišica mete kuću, roditelj će oponašajući radnju metenja olakšati djetetu razumijevanje glagola mesti i dovesti do bržeg povezivanja radnje u slikovnici s istom radnjom koja se događa u djetetovoj okolini. Zato će dijete poznavajući tu gestu sljedeći put pri upotrebi iste slikovnice samostalno počinjati pokazivati da ono mete, brže prepoznavati tu radnju kad netko to čini u njegovoj neposrednoj sredini i brže proizvesti riječ za tu radnju jednom kad progovori.
Koliko dijete razumije prije nego što progovori i kako čitanje pomaže tom „nevidljivom“ dijelu razvoja?
Razumijevanje jezika prethodi proizvodnji jezika. Ne samo da mu prethodi nego mu je i preduvjet. U bilo kojoj životnoj fazi uvijek razumijemo daleko više nego što koristimo riječi. Istraživanje koje smo proveli u Hrvatskoj u ispitivanju ranog jezičnog razvoja kod djece do 8 do 30 mjeseci pokazalo da, kad dijete proizvede svoju prvu riječ u dobi od 12 mjeseci, ono istovremeno razumije čak deset puta više riječi i rutiniziranih izraza poput: jesi gladan, idemo nanati, jesi žedan?… Čitanje priče samo dodano ubrzava proces jezičnog razumijevanja. Bogatije jezično razumijevanje okidač je i za razvoj dobrog ekspresivnog jezika.
Vaše istraživanje pokazuje da djeca najbolje razumiju prenesena značenja poput „radi kao mrav“ ili „prava je lija“ upravo zato što te likove poznaju iz priča. Koliko su bajke i basne zapravo „škola jezika“ koju ništa drugo ne može zamijeniti?
Prenesena značenja ekonomizacija su jezika jer koristeći preneseno značenje možemo efikasnije, kraće i brže izreći nešto za što bismo potrošili puno više vremena i riječi i možda bi pritom izgubili smisao onoga što smo htjeli reći. Točno je da djeca počinju ovladavati prenesenim značenjima prema osobinama životinja zato što su to njihove stvarne osobine. Mrav i pčela su vrijedni, puž je spor, lija je mudra i prevrtljiva. I kad djeca ta obilježja doznače životinji lako će razumjeti kada im se kaže da su i oni sami kao mrav ili kao puž. U usvajanju tih obilježja veliku ulogu imaju priče. Zapravo su priče najbolji način za početak njihova razvoja.
Međutim ne smijemo zaboraviti da svijet prenesenih značenja čini jedan ogroman svijet frazema od kojih je većina izrazito apstraktna poput, ne idi glavom kroza zid ili obrati zeleni bostan. Za usvajanje takvih frazema ponekad je prije svega potrebna izravna poduka, ali tek onda kada je dijete kognitivno spremno zna njih, a to je onda, kako je rekao Piaget, kada dijete uđu u razdoblje apstraktnog mišljenja. Nažalost, naše knjige i udžbenici ponekad u želji da dijete izlože bogatstvu hrvatskog jezika prerano daju ovakve apstraktne frazeme čija značenja dijete ne možete iščitati iz konteksta. Zato je važno znati u kojim dobima krenuti s prenesenim značenjima, i to točno s kojim frazemima, kada i kako izlagati dijete. Pritom je važno izravno podučiti djecu njihovu značenju. Ponekad previše vjerujemo da će djeca, posebice u osnovnoškolskoj dobi, nekako sama i intuitivno doći do njihova značenja. Sigurno hoće, ali puno kasnije. Zato da bi učenje prenesenog značenja bilo uspješno vrlo često je potrebno dijete izravno podučiti njegovu značenju, a u tome knjiga i priča mogu biti dobar interakcijski okvir učenja, i to u oba konteksta – neformalnom i formalnom kontekstu čitanja.
Koja pitanja ili komentari tijekom čitanja najviše potiču jezični razvoj a da čitanje ne postane ispitivanje ili provjera znanja?
Da bi čitanje bilo učinkovito prije svega ne smije se ignorirati djetetove želje i interese u čitanju. Tijekom čitanja ne treba postavljati previše pitanja djetetu jer onda čitanje gubi svrhu stvaranja ugodne interakcije, a počinje biti previše formalna aktivnost. Dobra pitanja jesu ona koja dijete jezično razumije jer smo takvim pitanjem osigurali prvi korak, a to je da će na njega dijete moći dati odgovor. Drugi korak koji u pitanju moramo osigurati jest taj da je pitanje smisleno s obzirom na sadržaj, ali i s obzirom na djetetove interese i cijeli kontekst u kojem se čitanje događa. Pitanja mogu biti i takva da omogućavaju transfer sadržaja priče u djetetov život. Pa tako roditelj može potaknuti dijete na neku motoričku aktivnost ili kod djece u starijoj dobi pitati ga za njegov prijedlog rješavanja nekog problem koji je upravo riješio glavni lik u priči. Ovakvim se pitanjima potiče razvoj kreativnog i kritičkog razmišljanja. Čitanje mora biti zabavno, ali opet strukturirano i smisleno jer u takvim aktivnostima djeca rado sudjeluju. Da bi bilo smisleno ne smije se dijete ni zatrpavati s previše informacija i novih znanja jer onda dijete prelazi u pasivnog sudionika ili čak odustaje od zajedničkog čitanja. Dijete uvijek mora biti aktivno uključeno u čitanje, čak i kad „samo“ sluša jer je slušanje aktivan proces. Samo takvim sudjelovanjem dijete razvija jezik i uči voljeti knjigu i čitanje.
Osim čitanja, koliko je važno svakodnevno razgovarati s djetetom – o danu, šetnji, kuhanju, onome što vidimo oko sebe? Može li takav razgovor nadopuniti čitanje kada za njega nema prilike?
Ne da može, nego to i čini. 50 % sveukupne dječje konverzacije tijekom dana čine njihove osobne priče. To su prikazi osobno doživljenih događaja koji su nam se dogodili u bližoj ili daljnjoj prošlosti. Tako primjerice, pitajući dijete kako mu je bilo danas u vrtiću ili školi ili kako mu je prošla proslava rođendana s koje se upravo vratio doma, načini su na koji roditelji potiču pragmatičku vještinu djetetova pripovijedanja osobnih priča. Važnost osobnih priče jest u tome što je dijete glavni lik priče ili netko njemu blizak, pa mu dijeljenje te priče s drugima služi kao katalizator događaja i ventilator vlastitih emocionalnih reakcija na njih.
Razgovarajući s djetetom o njegovim osobnim događajima, posebice onim negativnim koji su isto dio ljudskog života (poput dobivanja loše ocjene, gubitka drage osobe ili predmeta, svađe s prijateljima…), učimo ga kako se nositi s njima, kako razumjeti perspektivu druge osobe s kojom se možda našao u konfliktnoj situaciji i dajemo mogućnost djetetu da se pripovijedajući o tom događaju izrazi i tako čuje sam sebe. Tako da razgovor s djetetom posebice o njegovim životnim iskustvima nije nešto što rabimo kad nemamo slikovnicu nego je to aktivnost koju bi trebalo svakodnevno prakticirati. Slikovnica je prva alatka suočavanja s osobitostima knjige, ulazak u svijet izmišljenih priča koji pokreće maštu i kreativnost, a pričanje osobnih priča jest suočavanje s vlastitim događajima i emocionalnim reakcijama koje su ti događaji izazvali kod pripovjedača. Osobne priče jesu najčešće vrste konverzacije u svim životnim dobima čovjeka – primjerice u odrasloj dobi razgovarajući o dobrim i lošim iskustvima sa svoga radnog mjesta ili o dobrom i lošim iskustvima u ulozi supružnika ili partnera iznosimo svoje događaje i na taj način ponovno proživljavamo to iskustvo kako bismo ga bolje razumjeli i optimalno uskladili svoje emocije s njima.
Što biste savjetovali roditeljima djece s jezičnim teškoćama? Kako prilagoditi čitanje da bude poticajno, a ne izvor frustracije za dijete i roditelja?
Najbolji savjet im je da čitaju knjige koje su djeci tematski zanimljive i privlačne. Da prate djetetov ritam i mogućnost njegova praćenja priče što znači da ako dijete započne i završi priču na prvoj stranici i vi je tu započnite i završite. Rabite gestu, dramatizaciju, mijenjajte visinu glasa, intenzitet i ritam govorenja, budite izražajni i pomalo teatralni, a opet sve u skladu s djetetovim mogućnostima praćenja. Komentirajte slike, pitajte dijete, zatražite od djeteta da nešto ponovi ili učini. Čitanje slikovnica može biti kratko, ali uvijek mora biti učinkovito i djetetu atraktivno.
Ima li razlike čita li djetetu mama, tata, baka ili djed? Donosi li raznolikost glasova, ritma i stilova čitanja nešto dodatno jezičnom razvoju?
Ima razlika. Razlika između roditelja i djedova i baka primarno postoji u njihovu viđenju važnosti čitanja. Za većinu roditelja čin zajedničkog čitanja ima prvenstveno funkciju učenja – učenja jezika, učenja sadržaja, upoznavanje s nekom novom temom. Drugim riječima za većinu roditelja čitanje mora biti poučno i uvijek besprijekorno svrhovito. Zato je čitanje s roditeljima u pravilu brže i strukturiranije s jasnim ciljem čitanja. Za bake i djetetove čitanje je češće zabava i provođenje ugodnog vremena s unukom. Djedovi i bake manje su fokusirani u čitanju, dozvoljavaju veći otklon od sadržaja koji se čita, češće prepuštaju „čitanje“ djetetu. Njihova aktivnost čitanja je sporija i češće završava iznošenjem nekih anegdotalnih priča iz njihova ranog djetinjstva ili mladosti čime se dijete izlaže kombinacijama žanrova pripovijedanja – ispreplitanje izmišljenih i osobnih priča. No, ova dva modela – čitanje roditelja i čitanje baka i djedova – nisu međusobno isključujući nego upravo nadopunjavajući. Dijete će iz svakog od njih uzeti ono najbolje.
Često govorimo o važnosti samog čitanja, ali što je s onim što se događa nakon što zatvorimo knjigu? Koliko je za jezični razvoj važan razgovor, igra ili prisjećanje priče poslije?
Koliko će sadržaj koji smo upravo obradili ostaviti dojam na dijete ovisi o tome je li sadržaj koji se čitao bio primjeren za dijete, je li mu bio tematski odgovarajući, je li bio motivirajući za njega, je li čitatelj priču iznio na odgovarajući način, jesu li slike bile dovoljno nadopunjavajuće za pročitani tekst, je li čitatelj gestom usmjeravao dijete na sliku, a modulacijom glasa, ritmom i dinamikom govorenje pridonosi isticanju ključnih dijelova priče… Znači jako puno elementa utječe na to. Jednako kao kad pogledamo film, naša reakcija na njega može biti: film je bio bezvezan što znači da nije vrijedan da o njemu ikada više razmišljamo, ili film je bio dobar što znači ima nekih dijelova koji su nas se dojmili i stoga je o njima vrijedno dalje razmišljati, ili je film bio odličan pa o njemu dugo razmišljamo i čak često dijelimo neke ideje iz tog filma u konverzaciji koja nije vezana za kinematografiju, ali jest za temu filma. Tako je i s knjigom. Knjiga koja je ostavila dojam na dijete, bit će ona za kojom će i dijete češće posezati i kojoj će se sigurno vraćati cijeloga života.
