U čekaonici pedijatrijske ordinacije Doma zdravlja Zagrebačke županije u Samoboru, mama Julija Šeketa drži na krilu trogodišnju Katju. Čita joj slikovnicu naslovljenu Moj medo.
Katja zna pažljivo slušati, ali zna se i aktivno uključiti : „Medo voli spavati u špilji. Mama kaže da medo može prespavati cijelu zimu. To se zove – zimski san!” Katja pažljivo gleda ilustracije i postavlja pitanja. Smije se ribi koju lovi polarni medvjed. Tridesetak sekundi poslije želi dalje.
Julija kod kuće redovito čita s troje djece. „Što kad ne žele slušati?”, pitamo. Iskusna mama spremno odgovara: „Uzimamo kraće slikovnice!”
Zahvaljujući programu Rođeni za čitanje, pedijatri u Hrvatskoj od 2023. godine u sklopu redovitih sistematskih pregleda daruju obiteljima slikovnice prikladne dobi djeteta, uz savjete kako i zašto čitati. Katja je svoju prvu slikovnicu dobila baš na treći rođendan. Knjiga kao dar i poticaj na zajedničko čitanje rezultat je programa Rođeni za čitanje, koji nastoji slikovnice uvesti u sve obiteljske domove. Samoborska ordinacija u inicijativu je uključena od samog početka, a nacionalni program dosad joj je dostavio već gotovo tisuću slikovnica.
Čitanje je znak bavljenja djecom
Dr. Ilonka Artuković, pedijatrica u samoborskoj ordinaciji još je kao studentica medicine slušala stariju profesoricu koja je roditeljima govorila da djeci čitaju naglas i novine ako treba, samo neka s njima razgovaraju. Cijeli profesionalni život kasnije, kaže, ta joj je rečenica ostala u glavi. Program Rođeni za čitanje prihvatila je čim je počeo jer smatra da čitanje nikad nije bilo važnije nego u današnjem vremenu ekrana.
Slikovnice se u toj ordinaciji daruju već pri prvom pregledu jer je to ono što čini razliku za dijete i istovremeno gradi odnos s roditeljem. Doktorica Artuković opisuje čitanje kao posebno povezivanje roditelja i djeteta. „Jedan opuštajući moment kad vi dijete uzmete u krilo”, riječima doktorice, upravo je ono čemu smo nešto prije svjedočile u čekaonici.
„A ono što roditelji započnu kod kuće”, kaže nam doktorica, „vrtići mogu nastaviti.” „Predškolske ustanove zbilja se bave djecom na vrlo kvalitetan način. Tu se djeca socijaliziraju, susreću razlike… Sve nam je to bitno.” Vrtiće vidi kao najprirodnije partnere Programa, a osobito je to primijetila i tijekom akcije 15 po 15: cijela Hrvatska čita djeci. „Vrtići su nam bili izvrsni partneri. Imam samo riječi hvale za vrtiće.”
Za doktoricu Artuković čitanje nije samo razvojni, nego i klinički važan alat. Može pomoći da se razvojne poteškoće uoče ranije, prije nego što postanu očite tek u školskoj dobi. „Možda neke stvari nećete prevenirati, ali ćete prije primijetiti da nešto nije u redu”, kaže.
Prisjeća se djevojčice kod koje se na redovitim pregledima nisu vidjeli nikakvi očiti znakovi poteškoća: bila je razgovorljiva, razumjela je upute i spremno odgovarala na pitanja. Tek poslije, kad je počelo sustavnije čitanje u školi, pokazalo se da ima disleksiju. Upravo zato čitanje vidi i kao priliku za rano opažanje: kad se s djetetom redovito čita, roditelj može ranije primijetiti da dijete izbjegava tekst, teško prati priču ili se s knjigom muči na način koji traži dodatnu pažnju.
Razlog zašto inzistira na svakodnevnom čitanju nije samo medicinski. U čitanju doktorica vidi i alat djetetove dobre uklopljenosti u svijet oko sebe. „Socijalizacija je najvažnija stvar koja ti se u životu može dogoditi. Ako si dobro socijaliziran, sretan si.” Čitanje, dodaje, gradi i empatiju. „Čitanje je lijepo. Čitanje uči najljepšim osjećajima.”
„Djeca osjete sve i prije nego što razumiju riječi. Možda ne razumiju ništa što im govorite. Ali osjećaju.”
Sestra Lahorka Sirotković dodaje: „Mi kažemo: roditelji se djecom bave”, kaže. Bavljenje, u njezinoj definiciji, nije čitanje samo zato da se priča završi. To je čitanje uz pitanja, razgovor i zajedničko otkrivanje. Uz slikovnicu Moj medo, primjerice: Kakvog ti medu imaš? Koji je tebi najljepši? Što bi ti volio/voljela?
Takvo čitanje, kaže Sirotković, kod djece otvara nešto što ekrani ne mogu otvoriti. „Tu se razvija dječja mašta i puno toga. Roditelj zapravo čitanjem otvara djetetu okvire koji nisu samo senzacije.”
I ona, kao i doktorica, u djeci vidi male slušače. Roditeljima novorođenčadi savjetuje da govore djetetu kao da ih ono već razumije. „Čitajte im, čitajte novine, čitajte naglas. Pričajte, ponašajte se kao da ispred vas stoji vaš sugovornik. Samo vam ne može odgovoriti.”
U samoborskoj ordinaciji slikovnica je i nagrada za hrabrost. Bebe su super! daruje se već pri prvom sistematskom pregledu, Moj medo već s godinu dana. „Djeca jako dobro reagiraju, posebno na te mede, jer svi vole medu”, objašnjava sestra Sirotković. Slikovnicu Što sve moram danas napraviti? djeca dobivaju prije trećeg rođendana. Slikovnice se daruju i nakon zahtjevnijeg pregleda, kad je dijete tužno, uplašeno ili ima povišenu temperaturu.
„Strašno se vesele kad dobiju medalju za hrabrost, pa još im donesu slikovnicu.”
Za jednu situaciju ova sestra ima i šaljiv ritual rezerviran za tate. Pruži ocu novorođenčeta slikovnicu Bebe su super! i kaže: „Tata, za ovu ste slikovnicu Vi zaduženi.” Kad očevi otvore knjigu i shvate da u njoj nema teksta, ponekad se zbune, a njezin je komentar uvijek spreman: „Vi tate imate tako razvijenu maštu da ćete svaki put neku novu priču ispričati.”
Sestra Sirotković ima troje vlastite djece. Najmlađa kći ima petnaest godina. Suprug im je uvijek čitao. I ona sama čita kad god može. „Najdraža stvar na svijetu mi je leći pod maslinu i čitati. Da netko pita tko je sestra Lahorka, jedna od uloga bila bi mi – čitač.”
Prije smo darivali slatkiše, sada darujemo knjige
Tridesetak kilometara dalje, u Domu zdravlja Špansko, ordinaciju vodi dr. Tatjana Nosso, pedijatrica koju kolege i pacijenti opisuju kao legendarnu. Pedijatrijom se bavi cijeli svoj radni vijek i kaže da joj nije dosadilo. „Najmlađa populacija je najinteresantnija. Kad ih vidiš kako napreduju, pa kad je dijete već tri, četiri, pet godina staro — ma to je fantastično!”
U programu Rođeni za čitanje sudjeluje od 2025. godine, a u njezinoj se ordinaciji godišnje daruje oko 400 slikovnica.
Slikovnice se uruče nakon pregleda, nikad prije, i to namjerno. Knjiga nije nešto što djetetu odvraća pažnju u trenutku straha, nego nešto lijepo što ostaje nakon pregleda.
„Prije smo darivali slatkiše, sad ćemo darivati knjige. Mislim da je to tako bolje”, kaže doktorica Nosso.
Prošle godine, sjeća se, jedan je trogodišnjak u njezinoj ordinaciji ugledao slikovnice, uzeo jednu po jednu i samo izašao van. „On je sve tri uzeo i uzbuđeno otišao — bez majke”, smije se doktorica.
Razlika kod djece koja odrastaju uz knjige, kaže doktorica, vidi se i prije nego što progovore. „Krajem prve godine života već promatraju, razgovaraju s vama. Ne zna još govoriti, ali vas gleda, smije se — već je vaš sugovornik.”
Sa sestrom Majom Mokrović, koja u istoj ordinaciji zajedno s doktoricom provodi program već godinu dana, razgovaramo 12. svibnja, na Međunarodni dan medicinskih sestara. Srdačna sestra i sama je od rođenja čitala sinu, danas osamnaestogodišnjaku koji je završio strukovno obrazovanje za automehatroničara. Dodaje da ona u ordinaciji iz iskustva može se prepoznati koja djeca dolaze iz obiteljskih domova u kojima se čita.
Dok čitamo, mi isključujemo okolni svijet
Darko Ćorić, tata kojeg smo susreli u čekaonici Doma zdravlja Špansko, za program Rođeni za čitanje saznao je tek dan prije, kad je za svog sedmomjesečnog sina dobio slikovnicu Bebe su super!. Kod kuće već čita dvjema starijim kćerima gotovo svake večeri.
Slikovnicu Što sve danas moram napraviti?, koja putem igre govori o dječjim dnevnim aktvnostima, odmah je čitao sa kćerima. Kaže, smiješeći se, da su „na kraju zaspale od previše zadataka”.
Kad ga pitamo što vidi kao najveću korist tog svakovečernjeg rituala, odgovor dolazi bez razmišljanja: „Unosimo se u neku mikro zajednicu i isključujemo okolni svijet. U tom momentu mi smo samo u tom svijetu o kojem se čita.”
Dvije ordinacije i dvije čekaonice pokazale su nam kako program izgleda u praksi. Kako bi ta slika bila cjelovitija, Hrvatski zavod za javno zdravstvo sada pita i same roditelje. Upitnik Važna pitanja na temu čitanja prikuplja iskustva o ranoj pismenosti, navikama čitanja u obiteljima i zajedničkim trenutcima uz slikovnicu.
Upitnik je anoniman, ispunjavanje traje svega desetak minuta, a vaši odgovori mogu pomoći poboljšanju Programa i širenju čitateljske zajednice.
