Pitanje odnosa djece i digitalnih tehnologija posljednjih se godina sve češće pojavljuje u raspravama o mentalnom zdravlju, obrazovanju i obiteljskim politikama. Iako se odgovornost najčešće prebacuje na roditelje, podatci i iskustva s terena upućuju na to da je riječ o znatno širem društvenom izazovu.
Na tematskoj konferenciji udruge Roda pod nazivom Roditeljstvo i digitalna ravnoteža – politike po mjeri djece i roditelja okupilo se oko 400 sudionika i sudionica iz cijele Hrvatske, uživo i putem platforme Zoom. Konferencija je održana 3. prosinca 2025. u Hotelu Dubrovnik u Zagrebu, uz podršku Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, u okviru projekta Moderni izazovi roditeljstva i demografija.
Na konferenciji su govorili stručnjaci iz različitih područja, od neuroznanosti i psihologije do socijalne politike i obrazovanja. Podatci predstavljeni na konferenciji dolaze iz više izvora: od nacionalnih istraživanja javnog mnijenja, preko znanstvenih studija o djeci i mladima, do kvalitativnih dijaloga sa stručnjacima na terenu.
U svojim su se izlaganjima usredotočili na to kako roditeljima i djeci pomoći da pronađu ravnotežu u digitalnom svijetu. Ili, kako je to slikovito opisala Bojana Šantić iz udruge Roda: „Digitalni svijet nije privatno dvorište jedne obitelji. On je autocesta. Biste li pustili dijete da se igra na autocesti? A ipak, pustili smo ih.“
Kako građani vide opasnosti digitalnog svijeta?
Branka Mrzić Jagatić, programska koordinatorica udruge Roda, predstavila je rezultate istraživanja Roditeljski izazovi u digitalnom okruženju koje je 2024. godine provela agencija IPSOS na uzorku od 959 punoljetnih ispitanika (od čega 208 roditelja). Podatke je obradila sociologinja Magdalena Barešić.
Čak 63 % ispitanika navodi utjecaj tehnologije i interneta kao jednu od tema koje najviše brinu roditelje danas, odmah iza mentalnog zdravlja djece (45 %) i premalo vremena koje djeca provode na otvorenom (40 %). Zanimljivo je da roditelji i oni koji nemaju djecu dijele gotovo istovjetne stavove, što govori o tome koliko je ova tema prisutna u javnoj svijesti.
Osamdeset posto građana slaže se da je roditeljima danas teško kontrolirati opasnosti kojima su djeca izložena na internetu, poput zlostavljanja ili neprimjerenih sadržaja. Istodobno, 33 % roditelja osjeća da nisu dovoljno tehnološki vješti da bi mogli pratiti što im djeca rade na uređajima i internetu, osobito roditelji iz ruralnih područja.
Ohrabruje podatak da 83 % roditelja aktivno prati aktivnosti koje njihova djeca obavljaju na internetu i digitalnim uređajima, a jednako toliko njih razgovara s djecom o sadržajima koje gledaju online. No unatoč svim ograničenjima koja postavljaju, većina roditelja smatra da njihova djeca i dalje provode previše vremena pred ekranima.
„Roditelji tehnologiji i internetu posvećuju znatnu količinu pažnje, vremena i mentalne energije“, zaključila je Mrzić Jagatić. „Aktivno prate aktivnosti djece, razgovaraju o online sadržajima i nastoje postaviti pravila, ali istodobno osjećaju da ih digitalno okruženje trajno ‘testira’ i nameće nove izazove koje moraju savladavati u hodu.“
Da su njihove sumnje opravdane, potvrđuju i podatci prema kojima gotovo polovica učenika sedmih razreda (48 %) provodi tri i više sati dnevno online, dok ih 9 % provodi čak devet i više sati (Jokić i sur. 2022.). No možda najpotresniji podatak dolazi od same djece: 69 % učenika sedmog razreda smatra da su ekrani i internet iznimno velik problem njihove generacije.
Generacija koja traži pomoć
Izv. prof. dr. sc. Marijana Kletečki Radović s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja predaje na Katedri za teoriju i metode socijalnog rada, predstavila je podatke o mentalnom zdravlju djece i mladih u Hrvatskoj. Istaknula je kako između 20 i 30 % hrvatskih adolescenata pokazuje ozbiljne simptome depresivnosti i anksioznosti (Novak 2024). Petnaest posto srednjoškolaca izjavljuje da ima plan za suicid, a 6 % ih je pokušalo suicid (Novak 2024).
„Djeca u osnovnoj i srednjoj školi trebala bi se igrati, zabavljati, biti s vršnjacima i živjeti punim plućima“, rekla je profesorica. „A četvrtina te djece nezadovoljna je životom.“
Posebno su ranjive djevojke iz obitelji nižega socioekonomskog statusa. Usamljenost pogađa 23 % djevojaka i 10 % mladića u dobi od 15 godina (HBSC 2022.). Istodobno, 30 % srednjoškolaca navodi da se korištenje digitalne tehnologije negativno odražava na njihovo mentalno zdravlje (Jokić i sur. 2022).
„Djeca nam poručuju: ovo je velik, gorući problem“, naglasila je prof. Kletečki Radović. „Hoće li djeca sama ostaviti ekran? Neće. Trebaju pomoć nas odraslih.“
Profesorica je naglasila i ohrabrujući pomak: stigma koja prati mentalno zdravlje počinje se smanjivati, ponajprije zahvaljujući mladima koji sve otvorenije govore o svojim poteškoćama.
Gdje živiš – tako odrastaš: glas s terena
Analizirajući uvjete odrastanja djece i mladih u Hrvatskoj, prof. Dobrotić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upozorila je na izražene regionalne nejednakosti. Pozivajući se na podatke istraživanja IPSOS-a, istaknula je da se mnoge obitelji suočavaju s financijskim teškoćama, dok dostupnost obrazovnih, zdravstvenih i socijalnih usluga uvelike ovisi o mjestu stanovanja. U brojnim sredinama nedostaju produženi boravci u školama i stručna podrška djeci, a sustav lokalnih potpora, kako je naglasila, ostaje fragmentiran.
Slične zaključke iznijela je i Alisa Aliti Vlašić, predstavljajući iskaze stručnjaka iz lokalnih zajednica, čija su iskustva predstavljena strukturiranim dijalozima udruge Roda. Mentalno zdravlje djece i mladih istaknuto je kao jedno od najžurnijih pitanja, uz kroničan manjak kadrova, duge liste čekanja i nedovoljno razvijene preventivne programe. U digitalnom okruženju djeca su izložena brojnim rizicima, dok se roditelji često snalaze bez jasnih informacija i podrške.
Upravo se na tome mjestu, između društvenih okolnosti i svakodnevnih iskustava djece, otvorilo pitanje što o svemu kaže neuroznanost.
Što kaže neuroznanost: razlog za oprez, ali i nadu
Doc. dr. sc. Dinko Smilović, dr. med., sa Zavoda za temelje neuroznanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ponudio je pogled iz perspektive neuroznanosti i pritom umirio publiku, istaknuvši da stvari nisu tako crne kako ponekad zvuče u medijima.
„Istraživanja pokazuju da pretjerano vrijeme provedeno pred ekranom, više od četiri sata dnevno, korelira sa slabijom aktivnošću neuralnih mreža za pažnju“, objasnio je, pozivajući se na istraživanje Marciana i suradnika iz 2021. godine. „No – i to je ključno – djeca se od toga oporave. To nisu trajne posljedice koje bi dijete trajno oštetile.“
Spomenuo je i pojam ekranizma, termin koji se u dječjoj psihijatriji koristi za djecu predškolske dobi koja provode više od četiri sata dnevno pred ekranima i pokazuju simptome slične onima iz autističnog spektra. „Već nakon odvikavanja od uređaja, u roku od tjedan ili dva, ti simptomi nestaju“, naglasio je.
Upozorio je, međutim, na posljedice pretjerana korištenja ekrana koje primjećuje u praksi: slabiju grafomotoriku (djeca pokušavaju „skrolati“ papir), teškoće u prepoznavanju emocija na licima drugih ljudi te smanjen vokabular.
„Kada ih se pita da opišu što je prijatelj i zašto im je netko prijatelj, primjećuje se sve manje opisnih riječi“, rekao je. „Smanjen vokabular znači i siromašniju sliku svijeta.“
Dr. Smilović podijelio je i primjer iz Švedske, zemlje koja je prije 16 godina bila predvodnica u digitalizaciji škola, gdje je svako dijete moralo imati tablet.
„Prošle je godine Švedska postala predvodnica povratka osnovama“, rekao je. „Pokazalo se da djeca s konstantnim pristupom tabletima slabije slušaju nastavnika, lakše se ometaju i slabije prate neverbalnu komunikaciju.“
Škole bez mobitela: kad djeca opet počnu trčati
Luka Juroš, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade Grada Zagreba, govorio je o konkretnim mjerama koje su poduzete u školama. Povjerenstvo Grada Zagreba za prevenciju i suzbijanje zlouporabe droga te drugih oblika ovisnosti izradilo je pregled istraživanja i pripremilo preporuke za škole.
U rujnu 2024., kada je proces započeo, 74 od 83 škole koje su odgovorile na anketu imale su neku vrstu regulacije korištenja mobitela, ali neusklađenu. Godinu dana poslije, nakon uvođenja jasnih preporuka, situacija je znatno drukčija: od 111 redovitih osnovnih škola u Zagrebu njih 105 sada ima potpunu zabranu ili ograničeno korištenje mobitela.
Prvi su rezultati ohrabrujući. Prema podatcima Grada Zagreba:
- 75 škola bilježi poboljšanje socijalne interakcije
- 27 škola bilježi unapređenje kvalitete nastavnog procesa
- 13 škola bilježi poboljšanje akademskog uspjeha
- 16 škola bilježi smanjenje incidenata i nasilja.
Komentari iz škola govore sami za sebe: manje elektroničkog nasilja (cyberbullyinga), više druženja, nema snimanja testova i njihova dijeljenja drugim učenicima, učenici više čitaju lektiru. Jedna je škola jednostavno napisala: „Škola je bučnija.“
Profesorica Kletečki Radović pozdravila je ovu mjeru i podijelila vlastito iskustvo: „Moja su djeca prije deset godina bila u školi u kojoj smo zabranili mobitele. Djeca su počela trčati po hodnicima. Nastavnicima se to nije svidjelo, ali ja sam kao roditelj dobivala poruke u e-dnevnik: ‘Dijete je trčalo.’ I mislila sam: odlično, neka je trčalo!“
Slična iskustva dolaze iz Rijeke, Splita i Dubrovnika, gdje su škole također uvele ograničenja. Alisa Aliti Vlašić potvrdila je iz osobnog iskustva: „U Dubrovniku su škole bez mobitela već dvije do tri godine i razlika je itekako vidljiva.“
Dva sata – magična granica?
Jedno od ključnih otkrića konferencije proizišlo je iz istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu iz 2022. godine pod nazivom „U potrazi za mjerom između školskog igrališta i TikToka“, provedena na gotovo 17 000 djece i mladih. Autori izvješća su dr. sc. Boris Jokić, dr. sc. Zrinka Ristić Dedić i Jana Šimon.
Profesorica Kletečki Radović pojasnila je da je, prema njihovim nalazima, umjereno korištenje digitalnih uređaja, do dva sata dnevno, povezano s pozitivnijim ishodima. Prekomjerno korištenje, s druge strane, povezano je s nižim zadovoljstvom sobom, većom usamljenošću, depresivnošću i anksioznošću.
Među mladima, 43 % smatra da korištenje digitalnih uređaja negativno utječe na njihovo učenje, 37 % na kvalitetu slobodnog vremena, a 29 % na mentalno zdravlje.
Zamka algoritama: zašto djeca ne mogu samo „prestati“
Jedno od upozorenja konferencije odnosilo se na algoritme društvenih mreža.
„Algoritmi su dizajnirani da maksimiziraju angažman, da korisnike zadrže što dulje na platformi“, naglasio je Luka Juroš. „Stručnjaci iz psihologije sudjeluju u dizajnu tih aplikacija. Djeca i mladi posebno su ranjivi jer još nemaju razvijene mehanizme samokontrole.“
Dr. Smilović osvrnuo se na primjer Kine, gdje je algoritam TikToka za djecu modificiran: što više vremena provode na aplikaciji, to im se češće nude edukativni sadržaji umjesto zabavnih. „Dakle, mogućnosti regulacije postoje“, zaključio je. „Teško je, ali nije nemoguće.“
Nije sve crno: prednosti digitalnog okruženja
Branka Mrzić Jagatić predstavila je i drugu stranu medalje, a to su prednosti odrastanja u digitalnom okruženju.
Digitalno okruženje donosi brojne prednosti za djecu i mlade: nove načine učenja s naglaskom na interaktivnost i individualni tempo, lakše usvajanje stranih jezika te poticanje kreativnosti digitalnim alatima. Djeca danas mogu upoznavati druge kulture kontaktima s vršnjacima iz cijelog svijeta, imaju pristup sadržajima koji u školi često nisu dostupni, poput zdravstvenog odgoja, te razvijaju veću svijest o nepoželjnim oblicima ponašanja i problemima u zajednici preko online kampanja.
Tehnologija nije neprijatelj, ali zahtijeva promišljeno korištenje.
Helena Valečić, profesorica biologije s trideset godina iskustva i članica udruge Suradnici u učenju, govorila je o umjetnoj inteligenciji u obrazovanju.
„Umjetna inteligencija može biti pomoć – ali isključivo pomoć“, naglasila je. Osobno koristi AI alate za pretraživanje literature, izradu nastavnih materijala i vrednovanje. „No nikada nisam dobila materijal generiran umjetnom inteligencijom bez potrebe za ozbiljnom intervencijom.“
Upozorila je i na zabrinjavajući trend prema kojem djeca sve češće koriste ChatGPT kao psihoterapeuta. „To može dovesti do ozbiljnih problema“, rekla je. „Ako to primijetite, važno je dijete usmjeriti prema stvarnom stručnjaku.“
Što možemo učiniti? Poruke s konferencije
Tijekom svih izlaganja provlačila se jedna zajednička misao: roditelji ne mogu i ne bi trebali nositi ovaj teret sami.
„Ova konferencija nije usmjerena roditeljima“, rekla je Bojana Šantić u uvodnom govoru. „Usmjerena je nama – stručnjacima, donositeljima politika, institucijama, odgojno-obrazovnom sustavu, udrugama i lokalnim zajednicama.“
Ipak, iz izlaganja su proizišle i konkretne preporuke za roditelje.
Umjerenost umjesto zabrane jer istraživanja pokazuju da umjereno korištenje digitalnih uređaja (do dva sata dnevno) može imati i pozitivne učinke, dok potpuna zabrana ne donosi očekivane rezultate (Jokić i sur. 2022).
Važno je zaštititi san: djeci je potrebno najmanje devet sati sna, a mobitel ne bi trebalo nositi u krevet. Korisne mogu biti i aplikacije koje navečer smanjuju plavu svjetlost.
Roditelji bi trebali biti uzor. „Ako i mi nakon posla stalno gledamo u mobitel, kako možemo očekivati od djece da ne čine isto?“ upozorio je dr. Smilović.
Čitanje djeci širi vokabular, razvija emocionalnu inteligenciju i pomaže u razumijevanju emocija i konteksta priča, svega onoga što kratki videozapisi ne mogu pružiti.
Naposljetku, ključno je osnažiti djecu da se povjere odraslima. Ne možemo razumjeti svaki izraz, svaki meme ili svaki kod koji djeca koriste online, ali možemo stvoriti atmosferu u kojoj se osjećaju slobodnima reći što im se događa.
Autocesta na kojoj smo svi
Digitalni svijet nije neprijatelj, ali nije ni bezazlen. On je, kako je rekla Bojana Šantić, autocesta. A na autocesti djeca ne bi trebala biti sama.
„Mi smo ti koje djeca gledaju“, podsjetila je. „I sami smo uhvaćeni u zamke notifikacija i stalne dostupnosti.“
Konferencija je završila pozivom na djelovanje. Djeca koja trče hodnicima škola bez mobitela, djeca koja ponovno čitaju lektiru, djeca koja se druže uživo umjesto preko ekrana trebaju biti naš zajednički cilj. A možda je najvažnije to što su na konferenciji, kroz podatke i iskustva, ponovno najjasnije progovorila upravo djeca, to jest generacija koja otvoreno kaže da s digitalnim svijetom ne može i ne treba ostati sama.
