Pitanje koliko vremena djeca provode pred ekranima postalo je jednom od onih tema o kojima svi imaju mišljenje, a nitko nema jednostavan odgovor. Na konferenciji udruge Roda o roditeljstvu i digitalnom svijetu, održanoj početkom prosinca u Zagrebu, okupilo se četiristo sudionika da čuju što o tome kažu istraživanja, neuroznanost i sami mladi. Podatci koje su čuli potvrđuju ono što mnogi roditelji intuitivno osjećaju: situacija je kompleksna, ali nije beznadna.
Možda najzanimljivija brojka s konferencije dolazi od same djece. Gotovo 70 % učenika sedmih razreda smatra da su ekrani i internet ozbiljan problem njihove generacije. To nije stav zabrinutih roditelja ili profesora, nego samih mladih koji su s tim tehnologijama odrasli. Uz to, istraživanje agencije IPSOS pokazuje da 80 % građana smatra kako je roditeljima danas teško kontrolirati opasnosti kojima su djeca izložena online, a trećina roditelja osjeća da jednostavno nisu dovoljno tehnološki vješti da bi pratili što im djeca rade na uređajima. Istovremeno, osam od deset roditelja aktivno prati aktivnosti svoje djece online i razgovara s njima o sadržajima koje gledaju. Truda, dakle, ne nedostaje.
Što kaže neuroznanost
Neuroznanstvenik doc. dr. Dinko Smilović sa zagrebačkoga Medicinskog fakulteta ponudio je pogled koji je malo umirio publiku. Situacija nije onako dramatična kako ponekad zvuči u medijima, rekao je. Istraživanja pokazuju da pretjerano vrijeme pred ekranom, više od četiri sata dnevno, utječe na neuralne mreže za pažnju, ali djeca se od toga oporave i to nisu trajne posljedice koje bi dijete trajno oštetile.
Postoji pojam „ekranizam“ koji dječji psihijatri koriste za malu djecu koja provode previše vremena pred ekranima i počinju pokazivati simptome nalik onima iz autističnog spektra. Zvuči zastrašujuće, ali dr. Smilović pojašnjava da nakon odvikavanja od uređaja, unutar tjedan-dva, ti simptomi nestaju. To ne znači da nema razloga za oprez. U praksi primjećuje slabiju grafomotoriku kod djece koja pokušavaju „skrolati“ papir, poteškoće u prepoznavanju emocija na licima drugih ljudi i siromašniji vokabular. Kad ih se pita što je prijatelj i zašto im je netko prijatelj, odgovori postaju sve kraći i jednostavniji. Smanjen vokabular znači i siromašniju sliku svijeta.
Spomenuo je i primjer Švedske, koja je prije šesnaest godina bila predvodnica u digitalizaciji škola gdje je svako dijete moralo imati tablet. Prošle godine Švedska je postala predvodnica povratka osnovama jer se pokazalo da djeca s konstantnim pristupom tabletima slabije slušaju nastavnika, lakše se ometaju i slabije prate neverbalnu komunikaciju.
Dva sata kao orijentir
Istraživanje Instituta za društvena istraživanja provedeno na gotovo 17 000 djece i mladih donijelo je jedan konkretan podatak koji može poslužiti kao orijentir. Umjereno korištenje digitalnih uređaja, do dva sata dnevno, povezano je s pozitivnijim ishodima. Iznad toga počinju se javljati problemi s usamljenošću, zadovoljstvom sobom, anksioznošću. Profesorica Marijana Kletečki Radović s Pravnog fakulteta naglasila je da potpuna zabrana ne donosi očekivane rezultate, ali ni neograničen pristup. Među mladima, 43 % smatra da korištenje digitalnih uređaja negativno utječe na njihovo učenje, 37 % na kvalitetu slobodnog vremena, a 29 % na mentalno zdravlje.
Tu je i pitanje algoritama. Luka Juroš, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje Grada Zagreba, upozorio je da su algoritmi društvenih mreža dizajnirani uz pomoć psihologa s ciljem da zadrže korisnika što dulje na platformi. Djeca, čiji mehanizmi samokontrole još nisu razvijeni, posebno su ranjiva na te mehanizme. Dr. Smilović spomenuo je primjer Kine, gdje verzija TikToka za djecu radi drukčije: što više vremena provodiš na aplikaciji, to se češće nude edukativni umjesto zabavnih sadržaja. To pokazuje da tehnička rješenja postoje, iako ih zapadne platforme za sada ne primjenjuju.
Digitalno okruženje donosi i prednosti za djecu i mlade, kako je istaknula Branka Mrzić Jagatić, programska koordinatorica udruge Roda: to su novi načini učenja s naglaskom na interaktivnost i individualni tempo, lakše usvajanje stranih jezika te poticanje kreativnosti digitalnim alatima. Djeca danas mogu upoznavati druge kulture kontaktima s vršnjacima iz cijelog svijeta, imaju pristup sadržajima koji u školi često nisu dostupni, poput zdravstvenog odgoja, te razvijaju veću svijest o nepoželjnim oblicima ponašanja i problemima u zajednici preko online kampanja.
Što se događa u školama
Škole koje su uvele ograničenja korištenja mobitela izvještavaju o vidljivim promjenama. Od 111 redovitih osnovnih škola u Zagrebu, njih 105 sada ima potpunu zabranu ili ograničeno korištenje mobitela. Škole bilježe da se djeca više druže, da je manje cyberbullyinga, da učenici više čitaju lektiru i da nema snimanja testova i dijeljenja drugim učenicima. Jedna škola u svom je izvještaju napisala jednostavno: „Škola je bučnija.“ Slična iskustva dolaze iz Rijeke, Splita i Dubrovnika, gdje su neke škole bez mobitela već dvije do tri godine.
Profesorica Kletečki Radović prisjetila se škole u kojoj su prije deset godina zabranjeni mobiteli. Djeca su počela trčati hodnicima. Nastavnicima se to nije svidjelo, ali ona je kao roditelj dobivala poruke u e-dnevnik: „Dijete je trčalo.“ I pomislila: „Odlično. Neka je trčalo!“
Nekoliko praktičnih stvari
Tijekom konferencije provuklo se nekoliko konkretnih preporuka. Mobitel ne bi trebalo nositi u krevet jer djeci treba devet sati sna, a ekrani remete ritam spavanja. Aplikacije koje navečer smanjuju plavu svjetlost mogu pomoći, ali još bolje je da uređaj jednostavno ne bude u spavaćoj sobi. Čitanje djeci, čak i kad su veća, širi vokabular i pomaže razumjeti emocije i kontekst priča na način koji kratki videozapisi ne mogu pružiti.
I na kraju, stvar koju je dr. Smilović posebno naglasio: ako roditelji nakon posla stalno gledaju u mobitel, teško je očekivati da će djeca činiti drukčije. Djeca uče gledajući, a odrasli su i sami, kako je primijetila Bojana Šantić iz udruge Roda, uhvaćeni u zamke notifikacija i stalne dostupnosti.
Šantić je imala i slikovitu usporedbu koja je obilježila konferenciju: digitalni svijet nije privatno dvorište jedne obitelji, nego autocesta. A na autocesti djeca ne bi trebala biti sama. To znači da osim roditeljskog truda treba i angažman škola, institucija i regulatora. No dok se stvari na toj razini pokreću, čini se da i relativno jednostavne mjere, poput onih u zagrebačkim školama, mogu napraviti razliku.
