Rano poticanje ljubavi prema čitanju ima svoje neumorne promotore i promotorice, a jedna od njih zasigurno je profesorica Anita Peti-Stantić. Ona je ne samo istaknuta profesorica i autorica hvaljenih knjiga o jeziku i pismenosti nego i dugogodišnja savjetnica programa Rođeni za čitanje, kojemu nesebično posvećuje svoje znanje i entuzijazam.
Redovita je profesorica južnoslavenskih jezika i poredbene lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i voditeljica Katedre za slovenski jezik i književnost. Diplomirala je u Zagrebu, magistrirala na Sveučilištu Yale (SAD), a doktorirala na Sveučilištu u Zagrebu, s bogatim znanstvenim iskustvom na međunarodnim projektima i istraživanjima. Aktivno se bavi i prevođenjem, posebice sa slovenskoga i engleskoga, te je autorica, urednica i prevoditeljica više od 100 knjiga. Njezina knjiga Čitanjem do (spo)razumijevanja: Od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti sveobuhvatno pristupa tehnikama i važnosti razvijanja vještine čitanja kod najmlađih.
Tijekom svoje karijere predano radi na podizanju svijesti o važnosti pismenosti od najranije dobi, a njezini su savjeti pomogli mnogim roditeljima i stručnjacima diljem Hrvatske. Svojim toplim, razumljivim pristupom, ali i znanstvenom utemeljenošću, Anita Peti-Stantić daje jedinstvenu perspektivu o tome kako zajedničko čitanje može postati igra i izvor bliskosti. Zato smo upravo nju zamolili za razgovor o tome kako čitanje već od prvih dana života može mijenjati djetinjstvo, ali i cjelokupno društvo.
U svojoj knjizi Čitanjem do (spo)razumijevanja povezujete jezičnu igru s čitanjem. Može li čitanje biti igra, a ne zadatak?
Apsolutno, čitanje bi u velikoj većini slučajeva, a pogotovo kad je riječ o maloj djeci, trebalo biti igra i ugoda, otkrivanje novih svjetova. U tom se smislu često uvelike razlikuje pristup prije nego što dijete počne čitati i kad jednom nauči čitati. Naime, mnogi roditelji, a i učitelji, djetetu koje tek počinje samostalno čitati kažu da mu oni više neće čitati jer sad ono zna i sad je to njegov zadatak. A djetetu je to još uvijek teško i, ako su mu roditelji čitali kad je bilo maleno, sjeća se ugode zajedničkog čitanja. Što dulje zadržimo to zajedništvo u čitanju, to je veća šansa da ćemo razviti čitatelja.
Jesmo li čitači prirodno, ili je to vještina koja se vježba? Kako izgleda “čitateljska teretana”?
Ne rađamo se kao čitači, zato što u našem mozgu nema nijednog dijela koji je specifično namijenjen čitanju, kao što, na primjer, imamo takve dijelove za jezik. No naš je mozak čudesan, tako da nam njegova sposobnost neuroplastičnosti, to jest unutarnje prenamjene, omogućuje da postanemo čitači, a onda s vremenom i čitatelji. Ta sposobnost našeg mozga, stimuliramo li ga na pravi način, dovodi do specifičnog povezivanja dijelova zaduženih za jezik i onih zaduženih za vizualnu percepciju, što je nužno da bismo mogli početi čitati.
Kao i sve ostale vještine, i čitanje treba vježbati, i to redovito i motivirano. Mala se djeca godinama pripremaju za čitanje, primarno razgovorima, jezičnim igrama, ritmičkim pjesmicama, zajedničkim čitanjima, raznim aktivnostima koji zapravo razvijaju jezik i izražajnost, primarno u materinskom jeziku. To je faza koju zovemo predčitalačkom. Čitalačka je faza ona kad dijete počinje čitati samostalno, od jednostavnijih do složenijih tekstova. U toj je fazi, kao što sam već spomenula, iznimno važna podrška najbliže okoline i pomoć kad zapne. Na sreću onih koji čitaju, što više čitamo, to smo sposobniji čitatelji, to više riječi razumijemo i to nam je čitanje lakše. Istovremeno, to je na štetu onih koji malo čitaju, zato što im je svaki put kad uzmu knjigu u ruke teško.
Oni koji se bave čitanjem, uključujući roditelje, djedove i bake te sve koji poučavaju čitanju s razumijevanjem, nazvali ste “neurokirurzima bez noža”. Što to znači i koje predispozicije moramo imati da bismo bili najbolji čitateljski doktori?
To je zanimljivo pitanje. Kad govorim o neurokirurzima bez noža, primarno govorim o odgajateljicama i učiteljicama, jer one rade na razvoju dječjega mozga sustavno, na temelju svoga obrazovanja, svakodnevno. Svi mi ostali možemo se približiti tomu što one rade tako da s djecom živimo sada i ovdje, svjesni djetetovih potreba, da ponekad pročitamo stručnu literaturu o djetetovu razvoju – po mogućnosti tekstove stručnjaka, razvojnih psihologa, psiholingvista, logopeda i drugih koji se bave razvojem dječjeg jezika, a ne samo kratke usputne tekstiće na internetu, i da se posvećeno i predano bavimo djecom. Za takvo bavljenje nisu potrebne nikakve posebne predispozicije, ne moramo biti posebno obrazovani, nego samo jako zainteresirani i spremni čuti dijete i prilagoditi se njegovu razvojnom trenutku, a ne svojim idejama o tome što bi dijete u određenoj fazi trebalo moći.
Svatko tko provede sat-dva dnevno razgovarajući s djetetom, usput, dok kuha ili sprema stan ili radi bilo što drugo obično, a onda i sat-dva igrajući se s njim i čitajući mu, za to dijete čini iznimno mnogo jer u takvim situacijama dolazi do postavljanja pitanja i odgovora na pitanja, i s jedne i s druge strane, do produbljivanja i proširivanja vokabulara, do podgrijavanja prirodne dječje znatiželje i produbljivanja interesa za sebe, za druge i za svijet u kojem živimo. A bez toga nema ni čitanja.
U knjizi spominjete i svoju djecu, strastvene čitatelje. Kako ste gradili njihovu čitateljsku “spremu”? Što se razlikovalo onda i sad u dostupnosti literature i navikama čitanja te na što bi se današnji roditelji, djedovi i bake trebali pripremiti kad ulaze u svijet dječje literature?
Moja su djeca sad već odrasli i skoro sasvim odrasli ljudi. Najmlađa je kći na diplomskom studiju. Tada, kad su oni bili maleni, nisam se profesionalno bavila čitanjem, bila sam samo mama. Voljela sam čitati pa sam čitala i njima. Obvezno svaku večer, a mnogo puta i tijekom dana. Moj suprug, stručnjak za računalne tehnologije, nevjerojatno dobro pripovijeda priče, posebno priče izmišljalice, koje krenu nekako, a onda ih svi nadopunjujemo i pripovijedamo zajedno.
Danas znam da smo tada stvorili rutine pripovijedanja i čitanja koje su im bile važne. Kako je između najmlađe i najstarije kćeri velika razlika u godinama, zajednička su čitanja trajala dugo, do dobi kad je najmlađa već dobro čitala. Ljeti bi poslijepodne ili navečer znali svi leći u krevet i čitati naizmjence naglas, svatko jedno poglavlje. Sjećam se da smo tako pročitali većinu Pullmanove trilogije, koja sasvim sigurno nije bila za najmlađu u to doba, ali je bila za drugo dvoje, a ona je bila s nama i osjećala se da je dio velike priče, razumjela što je razumjela, trilogiju Srce od tinte, Krv od tinte i Smrt od tinte Cornelije Funke, ali i mnoge druge knjige koje su bile primjerenije najmlađoj, kao na primjer knjigu Moj prijatelj Piki Jakob Kajetana Koviča koju smo čitali toliko puta da smo je uglavnom znali napamet.
Koja je razlika između čitanja iz digitalnih i tiskanih materijala, ako je ima? Kakve to ima implikacije za poučavanje novih čitatelja u digitalnom dobu?
Velika je razlika u čitanju na različitim medijima. Naime, istraživanja provedena u okviru COST projekata (COST je europski program koji omogućuje znanstvenicima iz različitih zemalja da se povežu i surađuju na zajedničkim istraživačkim projektima, op. RZČ) u više zemalja pokazala su da mladi koji čitaju isti tekst, jedni u tiskanom, drugi u digitalnom obliku, kojima se nakon toga postave pitanja za provjeru razumijevanja, sustavno postižu različite rezultate.
Odgovori onih koji su čitali tiskani tekst dvadesetak su posto točniji od onih koji su čitali digitalni tekst. Čini se da se naš mozak (još) nije naviknuo na digitalni oblik teksta u toj mjeri da nam to bude jednako. Mladi su toga uglavnom intuitivno svjesni. Moji studenti, kad ih pitam kako čitaju, redovito odgovaraju da za ono što trebaju naučiti ipak posegnu za tiskanim, gdje mogu bilježiti, podcrtavati, pisati svoje komentare. Lakše nam je aktivno čitati tiskani tekst, još uvijek smo bolji u tome da znamo gdje smo u tekstu kad imamo fizički oblik knjige. Što se poučavanja tiče, Maryanne Wolf o tome sjajno piše u svojoj knjizi Čitatelju, vrati se kući, koju smo preveli na hrvatski. Ne odbacujući digitalno, ona predlaže rad na razvoju dvopismenog mozga, onoga koji će znati sporo čitati s papira i onoga koji će znati prelijetati velike količine teksta u digitalnom obliku. S obzirom na to da je to sporo, dubinsko čitanje, ono što je danas do neke mjere ugroženo, smatram da je obveza obrazovnog sustava raditi na tome.
Zašto je prepoznavanje čitanja kao javnozdravstvenog pitanja, kao što to čini projekt Rođeni za čitanje, od posebne važnosti za društvo?
Od samog početka bavljenja čitanjem i čitalačkom pismenošću ističem kako su to teme koje doista jesu pitanje javnog zdravstva, kao što su to pranje zubi i procjepljivanje. S druge strane, čitanje je isto tako i pitanje ljudskoga prava, kao što je to i sloboda izražavanja. Danas, kad svjedočimo mnogim pokretima protiv zdravog razuma i znanstvenih dostignuća, to je tim važnije. Objasnit ću zašto. Mi, koji znamo koliko je važno ljude obrazovati do te mjere da postanu svjesni onoga što će se dogoditi ako ne vode računa o svome zdravlju, kako fizičkom, tako i psihičkom, dužni smo učiniti što god možemo da dopremo do što većeg broja ljudi.
Ljudi danas znaju da će im se, ako ne peru zube, zubi pokvariti i imat će mnoge probleme koje se može predvidjeti. Isto je tako i s čitanjem, no to mnogima još nije jasno, zato što se čini da će dijete sigurno naučiti čitati u školi. Škola je tu zato da ga nauči. No to nije baš tako, zato što će većina djece naučiti elementarno čitati, no ne nauče li tečno i s lakoćom čitati, a onda i birati što čitaju, neće se moći uključiti u demokratska društva u kojima živimo i neće imati ono što bi mogli dobiti od slobode koju smo si osigurali razvojem civilizacije u kojoj živimo. Zato od samog početka podržavam program Rođeni za čitanje, jer mislim da je taj program prvi korak na tom putu. Zato su važni razgovori s pedijatrima o njihovoj ulozi u prevenciji epidemije nečitača, a onda i rad na tome da sve roditelje i skrbnike uvjerimo u to da je za razvoj čitatelja potrebno gotovo jednako toliko malo kao za pranje zubi. To je jedan od najvažnijih zadataka koji mi koji se profesionalno bavimo djecom i mladima imamo.
Dječje knjige danas često izbjegavaju upotrebu apstraktnih riječi. Treba li izbjegavati apstrakciju radi lakšeg čitanja, ili je to pogrešan put za razvoj djetetova rječnika i razmišljanja?
Apsolutno ne. Hvala vam na tom pitanju jer meni nikad ne bi palo na pamet, ali razumijem da se neki odrasli to mogu pitati. U razvoju dječjeg jezika postoje faze koje su manje-više iste u mnogim jezicima, dakle univerzalne su, vezane uz djetetov psihofizički razvoj. Apstraktne se riječi, dakako, usvajaju kasnije. Prvo idu konkretne, onda idu kombinacije riječi, tek onda apstraktne.
No ne zaboravimo da se upravo apstraktne riječi, koje su znak za apstraktne pojmove, primarno usvajaju u jezičnom kontekstu. Ne možemo pokazati na nešto što iskazuje apstraktna riječ, ne možemo to dodirnuti. Na primjer, ljubav, koja je apstraktna riječ. Treba li je izbjegavati? Naravno da ne.
Godinama se bavim odnosom između značenja konkretnih i apstraktnih riječi, tako da znam, na temelju istraživanja koje sam provela s kolegama, da su neke apstraktne riječi za neku djecu više apstraktne nego za drugu, kao i to da su neke apstraktne riječi djeci manje apstraktne nego odraslima, npr. upravo riječ ljubav. Odmalena nam treba apstraktnih riječi i pojmova, trebamo razgovarati o njima s djecom, utaživati njihovu znatiželju o njima koliko god možemo i poticati ih na istraživanje značenja riječi. Ja sam naučila što znači alatir prije nego što sam krenula u osnovnu školu, zato što mi je tata, držeći me u krilu, čitao Ribara Palunka, a on se tamo nađe ”na Rujani, na alatiru”. Pa sam ga pitala i on mi je objasnio.
Moja je najstarija unuka s tri godine naučila što znači prstohvat, jer smo čitale knjigu Čovječuljak Snovuljak u kojoj se pojavljuje ta riječ pa je pitala. Pa sad znamo da prstohvat može biti soli, pijeska, brašna, ali i snova. S djecom samo treba razgovarati.
Kakvu ulogu ima čitanje na materinskom jeziku u ranom djetinjstvu? Što mislite o prijevodima dječjih knjiga i koliko mogu proširiti dječje horizonte?
S malom djecom uvijek čitamo na materinskom jeziku, zato što je to jezik koji usvajaju i ulaze u njega. Ne mislim da je važno je li knjiga izvorno napisana na hrvatskome ili je prevedena. Važno je, dakako, kakav je taj jezik i je li prijevod dobar. Premda se može činiti da je jednostavno prevesti knjigu za djecu, pogotovo slikovnicu, jer ima malo riječi, upravo je suprotno. Slikovnice su, kad su dobre, poput poezije. Tih malo riječi moraju biti upravo one koje moraju, tako da je to vrlo zahtjevan posao. O tome puno razgovaramo u Društvu hrvatskih književnih prevodilaca, a tom se temom posebno bave Anda Bukvić Pažin i Lara Hölbling Matković koje su i pisale o tome pa, koga zanima, može pročitati, a može i uzeti jednu od najljepših slikovnica za djecu koju je Lara sjajno prevela, Zdravo, zdravo!, pa samo uživati.
Čitatelji ne postajemo pasivno. Kolika je važnost postavljanja pitanja tijekom čitanja s djecom kako biste potaknuli njihovo razumijevanje i kritičko razmišljanje?
Već sam nešto rekla o tome, no ovdje je možda prilika da još jednom podcrtam aktivno čitanje. Aktivno pritom ne znači nužno da je riječ o vanjskoj aktivnosti. Ona može biti i unutarnja, samo naša. No u okviru odgojno-obrazovne vertikale, dakle od vrtića, razgovor o pročitanome, ali i razgovor prije čitanja, kao priprema, uvod u čitanje, može uvelike doprinijeti razumijevanju i sagledavanju onoga što nam tekst govori s različitih stajališta. Djeca često u razgovoru shvate da je netko drugi isti tekst razumio na drukčiji način, tek onda vide da postoje i drukčija čitanja. To je smisao razgovora i pitanja i odgovora, koji, da bi bili smisleni, moraju biti obostrani.
Kada i kako su slikovnice najkorisnije za djecu? Postoji li prerani, ali i prekasni početak čitanja?
Sjajno pitanje, velika hvala. Ne postoji ni prerano ni prekasno. U kontekstu svega što sam već rekla, jasno je da se čitati može početi već sasvim maloj djeci. Naravno, slikovnice za koje procijenimo da su primjerene za njih. Evo jedne crtice – sin me prije nekoliko mjeseci, kad je njegov sin imao otprilike mjesec dana, pitao imam li kakvih crno-bijelih slikovnica za malu djecu, jer su on i supruga čitali o tome da su takve najbolje za male, a znaju da se i ja bavim time. Znaju da je to malo rano, ali… Donijela sam im takve slikovnice izdavača Evenio Montessory Baby i praktički smo odmah Tomi počeli pokazivati slike i pričati pričice. Zanimljivo je kako je od samog početka pozitivno reagirao na neke ilustracije, dok je za druge bio nezainteresiran. A onda smo mu, vrlo brzo, već nakon šestog mjeseca, počeli čitati i ‘prave’ slikovnice pa su mu sad, kad još nema deset mjeseci, omiljene Juha od bundeve i Mali majmun u velikoj brizi. I jedna i druga mogu se čitati i s osnovnoškolcima, na drukčiji način.
Isto vrijedi i za slikovnice iz programa Rođeni za čitanje, koje su pažljivo odabrane tako da stimuliraju dječji interes za lica druge djece, pa onda za medvjediće – koje dijete ne voli medvjede, pogotovo u pričama? – a onda i za to što oni mogu. Naša odrasla djeca i danas vole čitati slikovnice, i one koje su čitali kad su bili maleni. U našoj su kući hitovi Ti i ja, mali medo, Pauli, Razbojnik sa žutom pjegom i General Kiro Miš i nove, koje danas pronalazimo.
Koji su najjednostavniji savjeti za roditelje koji žele početi čitati s djecom, ali osjećaju nesigurnost? Odakle krenuti i što izbjegavati da bi čitanje bilo užitak za cijelu obitelj?
Najjednostavnije je otići u knjižnicu i pustiti dijete da odabere jednu slikovnicu, dok drugu odabere roditelj ili skrbnik, doći kući, pronaći miran kutak i mirno vrijeme i početi čitati. Čak i ako roditelji sami ne čitaju ni puno ni često, slikovnice obično nisu tako zahtjevne da bi to moglo predstavljati problem. U početku će vjerojatno čitati kako piše, samo tekst. A onda će dijete tražiti da mu se ista slikovnica čita više puta pa će i jedni i drugi početi primjećivati detalje, ilustracije, zabavna mjesta na kojima se može našaliti, roditelj će možda početi čitati tako da mijenja glasove kako se mijenjaju likovi u slikovnici, pomalo glumi… I, nadam se, uživati u tome kao što uživaju i djeca. Roditeljima uvijek kažem kako će tih 10-15 minuta čitanja s djetetom možda biti najbolji dio njihova dana, a dijete će osjetiti da je roditelju važno, da ima vremena samo za njega i da ih u tom zajedničkom čitanju ništa ne može omesti. To zajedništvo je u početku najvažnije, a kad narastu, prihvatite i njihove preporuke, pročitajte knjige koje vam vaša djeca preporuče, da biste katkada i vi njima mogli nešto preporučiti.
