Među pedijatrima koji su u svome radnom vijeku ispratili nebrojene generacije roditelja i djece posebno se ističe dr. Milivoj Jovančević, izv. prof. i primarijus. Ovaj neumorni liječnik, s više od četrdeset godina iskustva u medicini i pedijatriji, život je posvetio kliničkoj praksi, ali i unapređenju struke i promociji zdravstvene pismenosti. Knjige koje je uredio i napisao umirile su brojne roditeljske strahove i pružile smjernice koje su ispratile mnoga odrastanja.
Tijekom karijere posvetio se preventivnoj medicini, ranom razvoju i pedijatrijskom mentalnom zdravlju. Sudjelovao je u stvaranju državnih smjernica za vakcinaciju, razvoj stručnih programa te u međunarodnim humanitarnim i edukativnim projektima, uključujući suradnju s UNICEF-om i UNHCR-om. Objavio je brojne stručne i znanstvene članke, četiri udžbenika i niz popularnih publikacija za roditelje; najpoznatija među njima upravo je „Godine prve: zašto su važne?” koja doživljava višestruka izdanja.
Poznat je po toplom, angažiranom pristupu i zalaganju za dobrobit najmlađih, a suradnjom s programom Rođeni za čitanje nastavio je svoj angažman na promociji čitanja naglas od najranijih dana koje smatra jednom od važnijih zdravstveno preventivnih mjera.
U našem razgovoru dr. Jovančević otvoreno je podijelio svoja razmišljanja o tome zašto je čitanje od najranije dobi temelj emocionalnog i intelektualnog razvoja, ali i kako pedijatri mogu biti važan oslonac roditeljima u toj svakodnevnoj praksi. Razgovarali smo o izazovima suvremenog roditeljstva, ulozi digitalnih medija, potrebi za ravnotežom u odgoju i važnosti stručne podrške. S jednakom strašću i toplinom kao u svakodnevnom radu, podijelio je i konkretne savjete za obitelji, ali i za kolege, pedijatre.
* * *
Vaša knjiga Godine prve: Zašto su važne za mnoge je roditelje i stručnjake postala neizostavan vodič za prve godine djetetova života. Koje biste poruke ili savjete iz knjige posebno izdvojili kao najvažnije za današnje roditelje, i na koji se način sadržaj priručnika mijenjao s vremenom i novim izazovima?
Knjiga je dosad imala dvanaest izdanja, a sada je tu i trinaesto digitalno izdanje koje je pri kraju pripreme. Nastala je iz potrebe da roditeljima bude dostupno štivo bliže našoj kulturi i našim potrebama, što je drukčije od anglosaskih priručnika koji djeluju u drugom kontekstu.
U samom priručniku posebno sam se posvetio razdoblju ranog razvoja, dojenačkom mentalnom zdravlju i mentalnom zdravlju najranije dobi, o čemu se zaista malo govori, posebice u medicinskim priručnicima. To je jako važno, jer tada se stvaraju temelji ličnosti za ostatak života.
Tekstovi su pisani razumljivo, u tonu potpore, s ciljem razbijanja strahova i osnaživanja roditeljskih kompetencija i samopouzdanja. Usto, stalno se prati stručna literatura i preporuke, pa se i sadržaj knjige s vremenom prilagođava. Ovakvo štivo može biti dobar putokaz roditeljima, osobito u odnosu na informacije koje se nalaze na internetu, gdje ne znaš tko piše, kad je tekst nastao i stoji li itko stručan iza tog sadržaja.
Osnovna namjera bila je pružiti takvu podršku. Mnogo promjena nastalo je i zahvaljujući roditeljima preko njihovih povratnih informacija – predlažu teme, pitaju za određene sadržaje, pa se tekstovi dopunjuju i prilagođavaju da ne ostane nikakvih dvojbi. Na tom se projektu stalno radi zadnjih petnaest-dvadeset godina i zaista mi je drago zbog pozitivnih reakcija, upravo zbog toga idemo dalje.
Spomenuli ste novo digitalno izdanje, što je u njemu drukčije?
Digitalno izdanje zapravo je jednako po sadržaju, ali donosi značajnu razliku u samome korisničkom iskustvu. Primjerice, kada opisujemo kašalj kod laringitisa, korisnici mogu kliknuti na video i čuti taj karakterističan zvuk, a kod masaže ili gimnastike za bebe, poticanja ranog razvoja govora, sve će biti popraćeno edukativnim videima, uz podršku logopeda i fizioterapeuta. Sve to omogućuje da se kroz digitalni priručnik lako prolazi, informacija je dostupna i interaktivna. Sadržaj je već definiran i završen, a sada su ostala samo tehnička pitanja oko objave, prava i dogovora s izdavačem.
Koji su najvažniji znanstveni razlozi zašto biste preporučili da roditelji čitaju svojoj djeci naglas od najranije dobi, čak i prije nego što djeca mogu govoriti ili razumjeti sadržaj? Što znamo o utjecaju rana čitanja na razvoj mozga, jezika i emocionalne inteligencije iz perspektive modernih istraživanja?
To zapravo spada u područje ranog emocionalnog razvoja i mentalnog zdravlja. Već od samog početka, radi se o vrsti posebne komunikacije – jednom slojevitom procesu gdje se bliskošću između roditelja i djeteta stvaraju čvršće veze, razmjenjuju se signali, informacije, pogledi. Iako dijete često ne razumije riječi, po tonovima glasa, mimici, pokretima ipak prepoznaje je li nešto dobro, lijepo, ili možda opasno. U toj interakciji zapravo dijete upoznaje svijet, ali i vlastite emocije.
Danas, kad su roditelji često preopterećeni obvezama, komunikacija se svodi na svakodnevne tehničke stvari – tko će presvući ili nahraniti dijete. Fali nam onih kratkih trenutaka kad dijelimo temeljne poruke i bliskost, kad, kako to rado kažem, „prelijevamo softver duše roditelja u dijete”. Upravo su ti trenutci djeci važni da nauče što je dobro, što nije, što se smije ili ne smije, što je etično. Iz toga se razvija empatija, a toga danas često nedostaje. Kada nema te međusobne interakcije, djeca o svijetu uče na ulici, u vrtiću, preko televizije – što jednostavno nije prirodno i donosi sasvim drukčije posljedice. Zato danas, kad gledamo manjak empatije, porast nasilja među djecom, pa i prema životinjama, jasno je gdje su korijeni; upravo tu stvaramo temelje ljudskosti i oblikujemo kakvi će oni biti kao odrasli ljudi.
Ima tu još nešto: dok roditelj zajedno s djetetom interpretira ono što čita, zapravo otvara dijete novim pogledima, razmišljanjima i osjećajima. Time ga potiče da razmišlja svojom glavom, da razvija i intelektualno i emocionalno, a ne da samo preuzima obrasce. S biološke strane, svi vanjski podražaji kojima smo izloženi utječu na to koliko će se mozak razviti, bez prave stimulacije nema ni optimalnog razvoja.
Prepoznajete li razliku između djece kojoj se čita od rane dobi u odnosu na ostale u svojoj praksi? Možete li podijeliti konkretan primjer iz svoje pedijatrijske prakse kada je redovito čitanje utjecalo na razvoj i dobrobit djeteta?
Iskreno, nemam znanstvene evaluacije, ali mogu govoriti iz dugogodišnjeg iskustva. Čitanje s djetetom za mene je jedan od najočitijih znakova roditeljskog angažmana i brige. Ta predanost ne staje samo na čitanju, obično uključuje i masaže, vježbice, poticanje dječje komunikacije i govora od malih nogu. Primijetio sam da roditelji koji redovito čitaju svojoj djeci puno više vremena i pažnje posvećuju svim aspektima njihova razvoja.
Dobro mi je ostala u sjećanju jedna djevojčica koja sada ima oko 12 godina. Još dok je bila mala, stalno je nešto čitala. Dolazi iz obitelji u kojoj je čitanje važno. Već u osnovnoj školi imala je iznimno bogat rječnik i zanimljive izraze, toliko da su se učitelji pitali kako njihova učenica može tako govoriti i razmišljati. S godinama je razvila i vlastite, jasno artikulirane stavove, kreativnost i vrlo izraženu osobnost. Poslije su je zanimale razne stvari, od keramike do umjetnosti, no ono što se cijelo vrijeme provlačilo kroz sve njezine hobije i interese bila je ta samosvijest i hrabrost da kaže što misli, jasno i argumentirano.
Koliki je potencijal, toliko ga možeš razviti, i zato je važna roditeljska pažnja, njega i ljubav. Bez toga nema pravog razvoja, ni talenta ni kapaciteta. O tome često pišem i u knjizi o ranom razvoju mozga – jer zapravo i nasljeđe i rana iskustva podjednako određuju tko ćemo postati. Taj pristup zaista je ključan.
Postoje li pedijatrijske skupine djece (primjerice prijevremeno rođeni, djeca s razvojnim teškoćama) kod kojih je važnost ranog čitanja posebno naglašena, i imate li konkretne preporuke za njihove roditelje?
Za svako dijete rano čitanje ima ogromnu važnost, ali kod prijevremeno rođene djece to postaje još istaknutije. Kod njih je mozak u startu biološki nezreliji, u mnogočemu drukčiji i funkcionalno osjetljiviji, pa takva djeca često već u prvim tjednima života prolaze kroz pravi niz izazova – od neonatologije, intenzivne njege, do teških iskustava poput krvarenja u mozak ili sepse. Ono što im ostane od biološkog potencijala ključno je podržati i razviti što bolje možemo.
Zato čim je moguće, važno je uključiti masažu, razne vježbice, logopedske poticaje – sve što roditelji i stručnjaci mogu ponuditi da djetetov mozak i tijelo iskoriste svaku sačuvanu mogućnost za razvoj. Bitno je uhvatiti se za svaku priliku, jer kod prijevremeno rođenih mališana svaki podražaj, svaka rana stimulacija znači još više. Tu dolazi do izražaja čuvena plastičnost mozga – njegova sposobnost nadoknade i prilagodbe – pa odmah uključujemo sve što pomaže. Sve se to radi kako bi dijete izvuklo maksimum iz onog što mu je biološki preostalo i što bolje koristilo svoje potencijale.
Kako digitalni mediji i uređaji utječu na psihofizički razvoj djece i što u tom pogledu preporučujete roditeljima?
Danas su preporuke prilično jasne – većina svjetskih pedijatrijskih društava savjetuje da djeca ne bi trebala gledati pokretne slike, dakle ekrane, barem do treće godine života, a neki stručnjaci idu i do pete godine. Istina je da su digitalni mediji i uređaji danas sastavni dio života, ali s evolucijskoga gledišta, dvodimenzionalna pokretna slika jednostavno nije prirodan podražaj za razvoj dječjeg mozga. Sve što dijete doživi u toj ranoj fazi, baš svako iskustvo, određuje način na koji se stvaraju i povezuju neuronske mreže, odnosno kako mozak poslije funkcionira.
Postoje čak i teorije da pretjerana izloženost ekranima može predstavljati rizičan faktor za razvoj autizma, jer u toj osjetljivoj razvojnoj fazi previše utječe na stvaranje moždanih stanica i njihovo povezivanje – organizaciju mreže moždanih putova. Generalno gledano, što su djetetovi rani podražaji raznolikiji i prirodniji, to je bolje za mozak i njegove potencijale.
S druge strane, pokretne slike – reklame, igrice, brze promjene – posebno privlače djecu, laka su za upijanje, ali su najčešće prejak i prebrz stimulans. Dječji mozak u toj dobi jednostavno nije spreman za toliku količinu informacija i brzinu, to može prije napraviti štetu nego korist. Zato i logopedi stalno naglašavaju da govor s ekrana nikad ne može zamijeniti živi govor: nema ondje ni prave brzine, ni tona, ni mimike, ni kontakta, a bez toga se pravi jezik zapravo ne može naučiti.
Dakle, nije katastrofa ako dijete pogleda crtić, ali jasno je da tu treba imati mjeru i svijest o balansu?
Nije tragedija ako dijete tu i tamo pogleda crtić, neće mu zbog toga otpasti ruka ili glava. Ali važno je biti svjestan da od toga nećemo dobiti neko savršeno „remek-djelo”, već više nešto grubo, nedovršeno, kad je takva stimulacija u pitanju. Prava umjetnost zdravog odrastanja zapravo je u ravnoteži – da ne pretjeramo ni u jednom smjeru. Ničega ne bi smjelo biti previše, ali ni premalo.
Rješenje sigurno nije da dijete zauvijek zatvorimo pod stakleno zvono i zabranimo mu baš sve ekrane, no ne bi ga trebalo ni prepustiti potpuno bez kontrole. Svaka obitelj mora pronaći svoj najbolji balans, kako stvari funkcioniraju u njihovoj svakodnevici i prema stvarnim potrebama djeteta.
Osim svoje pedijatrijske i edukatorske uloge, pokrenuli ste LittleDot platformu. Kako digitalne konzultacije mijenjaju komunikaciju s roditeljima i koje su najvažnije prednosti ovakvih tehnologija za zdravlje djece?
Platforma Little Dot zapravo je vrlo složen sustav namijenjen roditeljima i obiteljima. S jedne strane postoji web portal na kojem se nalazi mnogo tekstova, videopriloga i edukativnih materijala koji su svi u skladu sa suvremenim preporukama struke. Posebno bih izdvojio takozvane „hodograme” – zapravo sustave pitanja i odgovora koji roditelja vode kroz više od desetak najčešćih dječjih zdravstvenih tegoba. Cijeli taj proces vodi umjetna inteligencija, ali iza svega su stručnjaci, nije to forum ni Facebook, već provjerene, stručno potpisane informacije.
Cijeli sustav oslanja se i na veliki bazen iskustava – oko tristo tisuća pitanja i odgovora iz pedijatrije – pa sustav vrlo precizno prepoznaje pojmove i nudi zaista provjerene odgovore, često u suradnji s međunarodnim partnerima, kao što je belgijska klinika s kojom razvijamo AI rješenja temeljena na medicinskim dokazima.
Uz web platformu postoji i mobilna aplikacija, koja roditeljima omogućuje da doslovno 0-24 sata kontaktiraju pedijatra, psihologa, nutricionista, ginekologa ili stomatologa – bilo putem chata, telefonski ili video razgovorom. Cijeli sustav izrazito je siguran, podignut na razinu informatičke sigurnosti koju koriste banke i najvažnije institucije – svi podatci su GDPR i HIPAA usklađeni. To roditeljima puno znači jer mogu odmah, iz bilo kojeg dijela svijeta, dobiti stručan savjet i često izbjeći nepotreban odlazak liječniku; pokazalo se da se 75 % upita rješava na daljinu, dok samo četvrtina zahtijeva upućivanje dalje, na pravu adresu i u pravo vrijeme.
Što najčešće roditelji pitaju?
Najčešća pitanja roditelja tiču se prehrane, njege i svakodnevna ponašanja djece – zapravo, radi se uglavnom o općim problemima i dvojbama iz svakodnevice. Moram priznati da mi je posebno drago kad možemo pomoći ljudima da se barem ne brinu oko stvari koje nisu ozbiljne, da im olakšamo svakodnevicu. S druge strane, dobro je što sustav omogućuje da u slučajevima kad zaista postoji pravi problem odmah na vrijeme reagiramo i usmjerimo ih gdje treba.
Što za Vas znači biti dobar pedijatar i koje lekcije iz karijere biste izdvojili kao najvažnije za mlađe kolege?
Prva i najvažnija stvar je dostupnost – da roditelji znaju da mogu računati na tvoju podršku kad god im zatreba. Uz to, jako su važni strpljivost i empatija, jer ponekad ćeš slušati i zabrinutosti koje možda nisu opravdane s medicinske strane, ali su itekako stvarne za tog roditelja. Dijete ne postoji izvan svog obiteljskog konteksta, tako da zapravo cijelo vrijeme radiš s obitelji i njihovim potrebama, ne samo s malim pacijentom.
Zato uvijek naglašavam koliko je važno pružiti psihološku podršku, ojačati roditeljsko samopouzdanje i kompetenciju – to zna biti jednako važno kao i svaka medicinska intervencija. Struka se stalno mijenja i usavršava, treba je neprestano pratiti. Pravo iskustvo ipak dolazi tek s godinama, a najviše se nauči otvorenim razgovorima i razmjenom iskustava među kolegama. Zajedničko analiziranje slučajeva pomaže da brže prepoznaš neuobičajene situacije nego da sve rješavaš sam. I naravno, uvijek se treba držati dokazanih postupnika i smjernica, a ne improvizirati po vlastitu osjećaju ili inerciji starije škole. Vrlo je lako skliznuti u ono što mi znamo nazvati „kibi-dabi medicinom“, ono „meni je to super, i sigurno je dobro” – takvih zamki stvarno se uvijek trudim čuvati.
Kako izgleda idealna suradnja pedijatara s programom Rođeni za čitanje u praksi? Po Vašem iskustvu, kako najbolje motivirati roditelje da zaista prihvate ovu naviku i koji su ključni koraci za uspjeh programa u pedijatrijskim ordinacijama?
Najveći napredak postigli bismo kada bi čitanje s djecom bilo još vidljivije u javnom prostoru kao ključna javnozdravstvena mjera. Bilo bi izvrsno povećati prisutnost u medijima, posebno na televiziji koja i danas ima najsnažniji doseg do roditelja, primjerice snimati kratke reportaže s priznatim stručnjacima, pozitivne primjere iz prakse, poticaje roditeljima da sami traže i koriste kvalitetne programe. Usporedno s tim, važno je nastaviti jačati suradnju između svih relevantnih dionika, od pedijatara preko Ministarstva kulture i medija do Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i relevantnih udruga. Ta sinergija daje širinu i kontinuitet cijeloj priči. Moram istaknuti i primjer doktorice Marije Radonić iz Dubrovnika, čiji je pionirski rad bio ključan za razvoj programa. Kada roditelji shvate koliko toga dobivaju, dobar program zapravo širi se i preživljava sam.
