Dinko Smilović docent je na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Diplomirao je medicinu, a svoj je pravi poziv pronašao u laboratoriju. Doktorirao je 2021. na temi dendritičkih trnova, sićušnih struktura na neuronima bez kojih ne bismo mogli učiti ni pamtiti. Dio istraživačkog rada proveo je na Goethe Sveučilištu u Frankfurtu, a i danas se bavi hipokampusom, dijelom mozga koji upravlja pamćenjem. Osim što istražuje i predaje, rado izlazi iz laboratorija i objašnjava kako mozak funkcionira, bilo djeci na radionicama, bilo široj publici na predavanjima.
Zatječemo ga u pokretu, kako se užurbanim korakom kreće Institutom i daje upute studentima. Kroz katove se proteže stubište u obliku dvostruke uzvojnice DNK-a, a dr. Smilović nas suvereno vodi od prostorije do prostorije i objašnjava čime se sve bave. Jedna od aktivnosti jest i Tjedan mozga, manifestacija tijekom koje o mozgu uči preko dvjesto učenika, zavidna brojka u vrijeme kad je djecu teško motivirati za bilo što izvan ekrana. Ističe nam i da imaju ljudski mozak doniran specifično za medijsko prikazivanje. U susjednoj prostoriji s velikim će nam entuzijazmom pokazati slike s mikroskopa, fluorescentno obojene neurone istočkane sitnim sinapsama. Čemu služe te sinapse, a osobito kako rade kad čitamo djeci naglas, popričali smo u ovom intervjuu.
Dok smo prije razgovarali, rekli ste da malo ljudi zna što je to neuroznanost. Ali često se to koristi kao izraz, „nije ti to neuroznanost”, kao da nije nešto silno teško. Je li neuroznanost toliko teška? Čime se bavite i kako ste se Vi osobno našli u tome?
Meni je to strast. A za sve za što imate inherentnu motivaciju, što vam je zanimljivo, nije teško. Naravno da posao ima poteškoća, treba puno toga naučiti, ali tako je u bilo kojoj znanstvenoj struci. U znanosti morate voljeti učiti nova saznanja. To znači čitati puno znanstvenih radova kako biste ostali u toku, ali i da dobijete ideje što svijet još nije otkrio, pa da onda vi osmislite to istraživanje i napravite ga. Ako gledate koliko znanja je potrebno, da, može se reći da je teško, ali to vrijedi za bilo koju struku.
Druga stvar, neuroznanost je veoma širok pojam. Godišnje se objavi preko sto tisuća neuroznanstvenih radova, što nitko ne stigne pročitati. Ja nisam neuroznanstvenik u tom općenitom smislu. Ja se bavim učenjem i pamćenjem na dendritičkim trnovima. To je usko područje koje uspijevam popratiti, uz neke veće stvari iz drugih dijelova neuroznanosti. Ali ne mogu reći da razumijem recimo neuroznanost emocija ili vidnog sustava na razini kao netko tko se time specifično bavi.
A dendritički trnovi su…?
Svaki neuron ima tri glavna dijela: dendrite, somu i aksone. Dendriti primaju informacije od drugih neurona. Kad god neki neuron želi nešto reći drugom neuronu, prenosi to na njegove dendrite. Akson je ta struktura koja šalje informacije van. Dendritički trnovi su individualne strukture na kojima se nalazi ekscitatorna sinapsa, prevedeno pozitivna informacija, i to je najmanja jedinica prijenosa informacija između neurona u mozgu. Jedna sinapsa označuje jednu vezu između dvaju neurona. Jedan neuron u prosjeku ima oko osam do deset tisuća konekcija, pa samim time ima i toliko sinapsi i nešto manji broj dendritičkih trnova.
Svaka sinapsa traje određen dio vremena. Primijetilo se tijekom godina u neuroznanosti da stabilne sinapse traju puno duže. Dok obična sinapsa traje dan, dan i pol, stabilne sinapse traju šest mjeseci, neke čak i do tri godine. To je u kontekstu biologije veoma dugo vrijeme da neka mala struktura postoji. Dodatnim eksperimentima vidjelo se da se na takvim sinapsama skladište dugotrajne informacije, uključujući pamćenje. Smatra se da su te velike, stabilne sinapse prototip naučena znanja, prototip nečega što je stabilno u mozgu, dok su ove malene plastičan dio mozga, onaj koji omogućuje da naučimo nove stvari, da isprobamo nove fizičke aktivnosti i slično.
Sinapse se stalno raspadaju. Mi na mjesečnoj bazi mijenjamo pet posto sinapsi u našem mozgu. To je veoma aktivan sustav. Ali neke prežive jako dugo, a neke prežive dan. Ono što će preživjeti dugo jest ono što je nama bitno, ono što želimo zapamtiti, ono što nam ostaje. Neka vještina koja nam je veoma važna ili neko sjećanje koje nam je jako emotivno obojeno, recimo na nekog u koga smo se zaljubili ili nekakav iznimno strašan događaj, on će biti upamćen jače.
Kada dijete sluša priču, što se točno događa u njegovu mozgu? Kako mozak sprema te informacije?
Pokušat ću ispričati cijelu priču što jednostavnije. Zvučni val dolazi u uho i ulazi u našu pužnicu. Tamo se pretvara u signal koji se širi našim neuronima. Taj signal odlazi do našeg slušnog korteksa, našeg slušnog dijela mozga, koji se nalazi tik iza i iznad uha na površini samog mozga, i tamo se obrađuju slušne informacije. Nakon što se obrade informacije o tome što je izrečeno, povezuju se s drugim područjem mozga zaduženim za razumijevanje govora, koje objašnjava kontekst.
Također se povezuje s emocijama, jer je različito ako vam priča priču vaša majka ili netko nepoznat na ulici. Ovisno o tomu je li mi nešto bitno ili nije, povezuje se s centrom za motivaciju, i određuje koliko sam ja spreman to čuti. Tu ulogu igra centar za održavanje pažnje, pratim li što mi se govori ili ne. I onda se donosi nekakva cjelokupna slika toga što sad slušamo.
Gdje mi pamtimo stvari? Svaki dio mozga ima određenu funkciju. Stražnji dio mozga je za vid, sa strane nam je za sluh, naprijed nam je za planiranje, gore je motorika i osjet iz kože. Sad pojednostavljujem, ali ondje gdje obavljamo nekakvu funkciju u mozgu, istovremeno i spremamo dugoročne informacije o toj funkciji. Pa će sjećanje o tome što je dijete čulo biti spremljeno ondje gdje se obrađuju slušne informacije, u onom dijelu mozga koji je baš iza i iznad uha.
Što se događa? Aktivira se centar za pažnju, postavlja se fokus na majku, trenira se budnost, trenira se pažnja. Ako je to ugodno okruženje koje je sigurno za dijete, razvija se motivacija da se ponovno kroz sljedeće interakcije s majkom opet traži to čitanje jer dijete želi biti u nekakvoj sigurnoj situaciji. I zato što ljudi imaju jako dobro razvijen sustav imitacije. To je jedan od prvih načina na koji učimo od drugih, i razvijamo ga odmalena. Ako je roditelj ekspresivan u čitanju, ako jako naglašava emocije, dijete će učiti kako izražavati emocije. Ako na temelju svog skrbnika ili roditelja vidi kako izgleda kad je netko jako tužan dok priča priču, onda će i dijete naučiti što znači tuga i na taj način izraziti tugu.
U tom se kontekstu jako puno stvari dobiva samim govorom i pričanjem priče. Na kraju krajeva, govor je jedan od najnaprednijih izuma čovječanstva i po mom mišljenju jedan od glavnih razloga zašto smo mi “osvojili svijet”. Mogućnost suradnje, mogućnost bivanja u društvu od nekoliko stotina milijuna ili milijardi ljudi, ne bi bila ostvariva bez toga da se smatramo zajednicom koja može zajedno komunicirati.
Vaša istraživanja pokazuju kako se neuroni povezuju u mozgu. Može li čitanje djeci pomoći da se stvore nove veze između moždanih stanica? Postoji li zlatno doba za razvoj tih veza?
Što se tiče razvoja veza, ne postoji zlatno doba. Prije se pričalo o kritičnim razdobljima, najviše u kontekstu razvoja govora, da dijete mora početi govoriti do druge, treće godine. Unatrag deset godina shvatili smo da ta razdoblja nisu toliko rigidna. Ako dijete nije dotad razvilo govor, to ne znači da neće razviti, ali da će to biti puno teže. Što duže traje odgoda od nekih normalnih razdoblja kada se javljaju neke funkcije ljudskog mozga, trebat će više truda uložiti. Naravno, nekima to neće uspjeti, ali to nije zato jer nisu uspjeli, nego jednostavno nekad nas kao biološka bića genetika ili neki drugi faktori na taj način pogode. To je realnost ljudskog života.
Znači da nije bitno da baš od šestog mjeseca do prve godine moram čitati. Naravno, prve tri godine su najvažnije. Ali kontinuirano je uvijek dobro čitati djeci, jer vi na taj način učite vaše dijete o sebi, o svojim vrijednostima, što je vama važno, što nije važno. Učite ga kako prepoznavati i izražavati emocije.
I ono što je još važno: s proširivanjem vokabulara vašeg djeteta, dijete ima bogatiji svijet. Ako dijete sazna za koncept izvanzemaljskog ili koncept vrtlarstva ili koncept nečega trećeg, i sama razmišljanja tog djeteta imat će to inkorporirano. To nije samo poznavanje riječi nego i poznavanje koncepata iza riječi. I vi to tako malom djetetu ne trebate objašnjavati. Ono će to shvatiti iz konteksta, kao što i mi shvaćamo iz konteksta. Ali će njegov unutarnji svijet mozga biti bogatiji jer je to još jedan novi koncept koji ima u svojoj kogniciji.
Na nedavnoj konferenciji “Roditeljstvo i digitalna ravnoteža” u organizaciji udruge RODA rekli ste da nije “katastrofa” ako djeca provode previše vremena na ekranu jer se funkcionalnosti mogu povratiti. Možete li to malo bolje objasniti roditeljima? Što to znači za mozak djeteta?
Jedna divna stvar ljudskog mozga jest koncept plastičnosti. To znači da smo sposobni mijenjati ono što jesmo, možemo postati bolji u jednoj stvari naspram druge stvari. No plastičnost ima i drugu stranu medalje. Što god da radimo, postajemo bolji u tome. Bilo to bicikliranje, čitanje, plivanje, šah, ljenčarenje, igranje igrica. Naš mozak će poboljšavati neuronske krugove onoga što trenutačno radi. To znači da se svi ostali neuronski krugovi ne poboljšavaju, a ako prođe dovoljno dugo vremena da ih ne koristimo, počnu se unazađivati.
Jedno pravilo koje volim reći: čemu god posvećujemo pažnju, postajemo bolji u tome, ali na račun ostalih znanja i vještina koje već imamo. To je malo zastrašujuća misao, ali to ne znači da sad moramo biti perfekcionisti, nego jednostavno da budemo svjesni kako vrijeme utrošeno na neke stvari nas poboljšava u tim stvarima. Pa ako je vaše dijete više od osam sati dnevno za ekranom, onda će biti jako dobro za “gubljenje vremena za ekranom”. Ali isto tako će biti jako dobro u rješavanju svojih obveza u kratkom vremenu. Oni koji se još uvijek snalaze u školi, oni to rade puno brže od drugih jer ih ekrani toliko zaokupljaju, pa imaju manje vremena za svoje obveze koje moraju nekako riješiti u kratkom roku.
Kako se boriti protiv toga? Tako da se pruži motivacija za drugim načinima ponašanja. Jako često, osobito u tinejdžerskoj dobi, strategije oduzimanja uređaja nisu uspješne. Odgovor nije lagan, po meni se stavlja prevelik pritisak na roditelje. No ako stvarno želite pomoći, pokažite primjerom. Kao prvo, nemojte vi biti toliko za uređajima. Kao drugo, organizirajte nešto zajedničko. Pođite na izlet. Planinarite. Pronađite neku aktivnost gdje uređaja nema. Ali isto tako računajte na želje i volje svoje djece, jer njima to mora biti fora. I uvijek postoji nešto što im je fora. Razmislite o tome što su vam pričali u prošlosti. Vi morate pronaći inherentnu motivaciju koju onda možete njegovati da se proširi. I na taj način možete odvratiti vaše dijete od, recimo, pretjerane konzumacije videosadržaja na mobitelu.
Iz perspektive neuroznanosti, što je važnije: sama priča koja se čita ili interakcija roditelja i djeteta tijekom čitanja?
Interakcija roditelja i djeteta. Definitivno. U tom kontekstu sto posto interakcija između roditelja i djeteta. Imate istraživanja koja pokazuju kako dijete reagira dok roditelj čita samo priču i dok roditelj nešto usput gleda na mobitelu i čita priču, znači nema sto posto fokus. Angažman djeteta drastično je manji ako roditelj nije posve prisutan.
Vi ne čitate priču djetetu s ciljem da u najranijoj dobi nauči koncepte poput npr. kvantne fizike. Nije to ni bitno. Vi pričate djetetu da produbite vezu s njim, da nauči prepoznavati emocije i da ima pažnju od vas. Da ono shvati da ste vi njemu bitni. Da je ono vama zapravo bitno. Na taj način dobiva sigurnost u vlastito postavljanje, ima manju separacijsku anksioznost, što bi reklo da dobiva samostalnost, da slobodnije istražuje svijet. Da će se osjećati sigurnije u svojoj koži kako bi onda isprobavalo nove stvari, što je i preteča tomu da nauči neku novu stvar, da razvije interes za nekom novom sportskom ili glazbenom ili kreativnom aktivnošću.
Kako redovito čitanje djeci trenira sposobnost pamćenja? Što bi roditelji o tome trebali znati?
Kad počnete čitati veoma mladom djetetu, vi ćete jednu te istu knjigu čitati više puta. Već nakon prvog čitanja ili nakon drugog dijete će početi pamtiti što se gdje dogodilo. Možete napraviti veoma jednostavan eksperiment. Dok četvrti put čitate tu knjigu, promijenite jednu informaciju. Dijete će vas najčešće zaustaviti i reći: ne, ne, ne, to nije bilo tako. Evo vam izravna dokaza da se trenira pamćenje.
Vi imate nešto što je djetetu jako važno, jako toplo. Ono vas sluša zato što vas voli i zato što imate tu interakciju, a istovremeno uči pamtiti informacije koje su mu bitne jer ta priča je nešto između vas dvoje. I kako idete na nove priče, kako proširujete opus knjiga koje čitate svojem djetetu, dolazi do toga da dijete počne preferirati nešto više od nečega drugog. Zapamtilo je likove, ova priča sviđa mu se više od one, i na taj način ima opet sve više i više stvari koje pamti.
Za stvari koje se događaju u svakodnevnom životu nije toliko sigurno da će se ponovno dogoditi. Naravno, zapamtit će da je auto opasan dok je maleno, ali neke stvari ne može biti sigurno da će se ponovno ponoviti. Tu imate neku akciju za koju dijete veoma brzo nauči da se ponovno čita i ponovno čita i sviđa mu se da se ponovno čita. Samim time uči kako učiti.
Može li rano čitanje učiniti djetetov mozak prilagodljivim za kasnije učenje? Kako to funkcionira?
Uz dovoljno vremena provedena sa svojim skrbnikom ili roditeljem koji mu čita, dijete će bolje razviti emocionalnu inteligenciju, pa će samim time bolje prepoznavati emocije druge djece. Možda će to pomoći djetetu da se lakše uklopi u neko društvo, da nađe prijatelje.
Ovi benefiti učenja mislim da su svima jasni, jer čita se knjiga, onda u školi se opet čita knjiga, lakše će biti čitati knjigu ako ste se već trenirali čitati knjigu. Isto kao što ćete biti bolji u nogometu ako ste igrali nogomet. Ono što se kaže da je mozak mišić apsolutno stoji. Slično kao i mišić, što se više trenira neka funkcija, to će biti bolje.
Ali kod čitanja ima i tih dodatnih benefita koji nisu toliko očiti, a oni su primarno bazirani na tome da se razvija mogućnost percipiranja emocija, da se uči kako biti blizak i prisan s nekim i da se razvija ta nekakva sigurnost u interakciji s vlastitim roditeljem.
Ima li razlike u načinu na koji djetetov mozak uči iz digitalne knjige ili aplikacije nasuprot pravoj, tiskanoj knjizi?
Nismo to znali prije. No sada već znamo. Već je dovoljno vremena prošlo otkad imamo digitalne stranice. Bila je i korona kriza, puno istraživanja je napravljeno. Lakše učimo analogno i bolje zadržavamo informacije analogno.
Zadnjih se godina puno promoviralo da studenti koriste tablete na predavanjima, što smatram da nije nužno produktivno. Naravno, svatko je individualan, tu postoje velike varijacije, ali ako gledate statistički prosjek, bolje će biti zadržavanje naučenog i sama brzina učenja ako se to radi iz fizičke knjige.
Problem kod korištenja ekrana jest prvo da je to neprirodno svjetlo koje nas brzo umara, ne toliko naše oči koliko centar za pažnju u mozgu. Drugo, budući da naš mozak asocira ekran sa zabavom, a ne samo s učenjem, mi ćemo podsvjesno dok radimo neke stvari na ekranu imati težnju i motivaciju da radimo i zabavne stvari na ekranu. To nam dodatno smanjuje koncentraciju jer dođe mali glasić, pa mogao bih otvoriti Facebook, WhatsApp ili što god već. Onda samo pogledam jednu stvar pa se vratim natrag. Nikad nije samo jedna stvar.
I treća stvar, mi smo fizički ljudi, ne samo u kontekstu naših očiju nego u kontekstu naše kože. Mi na neki način i pamtimo neke stvari “kožom”. Dok vam ja kažem da se sjetite nekog prethodnog trenutka kad ste jako puno učili, to je na trećem poglavlju, četrdeset druga stranica. Imate negdje osjećaj gdje je to bilo? Sjećate se težine knjige, sjećate se gdje je to bilo? To je još jedan dodatni input u naše pamćenje, gdje podsvjesno pamtimo gdje se to nalazi i kako to izgleda. Dok ste imali skripte iscrtane od gore do dolje, vi ste to fizički podcrtali, vi ste to fizički zaokružili. Sjećate se frustracije koju ste imali kad ste nešto zacrnili iznimno jako i to vam se urezalo u pamćenje. Te sve stvari mogu se djelomično nadomjestiti na digitalnom, na ekranima, ali po meni nije toliko efikasno. Nekima će to bolje uspijevati. No dugoročno mislim da je lakše za mozak da zna gdje su mu fizičke informacije spremljene u fizičkom svijetu.
Koji su možda neki savjeti kad smo već pred tim ekranima? Dosta djece danas i jest pred ekranima i zbog škole i drugih obveza. Na koji si način možemo pomoći kad je već to nezaobilazno u suvremenom društvu?
Mislim, nemojte biti za ekranima dok ne morate biti. Ali osim toga, mozak je lagano prevariti. Evo jedna dobra paralela. Zašto psihoterapija funkcionira na psihoterapeutima? Oni znaju apsolutno koje se metode koriste u procesu psihoterapije, ali svejedno psihoterapija rješava probleme i psihoterapeutima. Zato jer stvar nije u tome da mi nešto shvatimo, da imamo taj najjači trenutak spoznaje, nego moramo jednostavno polako mozak mijenjati u jedan drukčiji način razmišljanja kako bi se promijenio.
To sad mogu povezati i s ekranima. Ako želimo manje vremena provoditi za ekranima prije spavanja, možemo se ograničiti, koristiti svoju volju, svoju svjesnost, donijeti neke odluke, ali isto možemo tom procesu pomoći podsvjesno. Aplikacije, recimo besplatna je f.lux, ima i drugih, sad svi moderni pametni telefoni imaju opciju da se složi kada se generalno ide spavati, kada se generalno budi, i onda vam mobiteli i ostali ekrani izračunaju da vam do tri sata prije spavanja polako smanjuju količinu plave svjetlosti koja se prikazuje na ekranu.
Smanjuje se količina plave svjetlosti kako bi došlo do toga da smo mi umorni. Jer po noći dok nemamo direktne signale od jarke svjetlosti, nama je normalno da jesmo umorni. Onda prevarimo naš mozak tako da misli da već nema svjetlosti i time smo umorni. Jer jedan od najvećih motivatora da ostanemo budni jest zapravo količina svjetla koja nam ulazi u oči. Ima baš jedan poseban neuronski put koji ide od očiju do centra za budnost u moždanom deblu koji onda s obzirom na količinu svjetla nas održava budnima. Tu možemo prevariti naš mozak.
Puno smo govorili o djeci i kako za njih stvoriti najbolje moguće okruženje. A što je s roditeljima? Kako oni mogu sebi pomoći da zaista uživaju u tom vremenu s djecom u današnjem stresnom dobu koje i od njih traži neprestanu pažnju?
Najvažnije u odgoju jest da ste tu uz djecu. Jedna kriva percepcija roditeljstva, i to ne kažem ja, to citiram jednog znanstvenika, jest da roditelji smatraju da sve što rade za dijete će poboljšati i povećati intelekt i samim time mogućnost uspjeha vlastita djeteta u životu. Kao da očekuju da svaka izvannastavna obveza povećava IQ za 5 bodova, pa što ih više ima to će dijete biti pametnije. To je većinom definirano genetikom. Stvarno jest. Nije istina da ćete, ako djetetu čitate osamnaest sati dnevno, dobiti genijalca. To ne funkcionira tako.
Vi niste kreator intelekta vlastitog djeteta. Vi ste vodič. Vi navigirate. Na djetetu je, kako je složeno, da definira svoje interese. Vi ste tu da pružite sigurno putovanje u brodu upoznavanja svijeta. Samim time, nije sad poanta da vi čitate djetetu kako bi dijete bilo pametno. Vi čitate djetetu kako bi dijete bilo sigurno, kako bi vas voljelo i kako biste proveli kvalitetno vrijeme s njime. Nemojte se kriviti ako ne stignete. Shvatite da je svaki trenutak dok se družite s njime jedan divan trenutak koji ste podijelili zajedno.
Danas stvarno postoji taj jako veliki strah od propuštanja kod roditelja, gdje jednostavno smatraju da djeca stalno moraju biti na nekim aktivnostima. Roditelji često imaju guste rasporede treninga, učenja jezika, sviranja, i slično.
Ali ta djeca, kad dođu do fakulteta, nisu sposobna organizirati vlastito vrijeme. Roditelji koji imaju taj strah od propuštanja i koji stalno forsiraju pedeset izvannastavnih aktivnosti zapravo ne dopuštaju djetetu da samo definira svoje slobodno vrijeme. Samim time dijete neće naučiti kako biti samostalno. Ako dijete nema dva sata dnevno u kojima se dosađuje, dijete neće biti sposobno definirati svoje ciljeve.
Predajem studentima na drugoj godini fakulteta i ono što primjećujem jest da ima puno studenata koji se, upravo zato jer im je cijeli život bio toliko strukturiran, izgube u kontekstu veće slobode. Dakle, da, dopustite djeci da im bude dosadno. Dosada je veoma dobra stvar. Dosada je motivator da se samoaktualizirate. Ako shvatite da vam je dosadno, sljedeći korak vam je da nađete nešto što vam je zanimljivo. To je dobra stvar. Mora nam nekad biti dosadno jer nas to mijenja i tjera da tražimo stvari koje su nam zanimljive.
Možete li zamisliti Hrvatsku za dvadeset godina u kojoj je svako dijete od najranije dobi svakodnevno izloženo čitanju. Kako bi se to odrazilo na njihove sposobnosti učenja i na društvo općenito?
Mislim da bi bili blaži jedni prema drugima. Mislim da bi puno više percipirali tuđe probleme, imali malo više empatije. Ne mislim da bi bili inteligentniji, možda bi, no nije to ni cilj. Mislim da bi bili dobronamjerniji prema jedni drugima.
