Vrlo je vjerojatno da ste, pregledavajući police sa slikovnicama u knjižnicama ili knjižarama, naišli na imena Ivane Guljašević Kuman i Brune Kumana. Ako ste otišli i korak dalje, a sasvim je moguće da jeste, jer šarene ilustracije i zaigrani naslovi itekako privlače pozornost, tada ste sigurno otkrili čarobne priče o Čarapojedcu, Ribljoj školi ili pingvinu Gašparu.
U čudesnom svijetu kućanstva Guljašević-Kuman zajedno žive i igraju se fantastična bića koja rado silaze u slikovnice. Njihove autorske suradnje voljeni su naslovi među djecom i odraslima, što potvrđuje i činjenica da su čak tri njihove slikovnice pobijedile na javnom natječaju Ministarstva kulture i medija zbog čega su izabrane kao službene slikovnice nacionalnog programa Rođeni za čitanje te se danas dijele u pedijatrijskim ordinacijama diljem Hrvatske.
Ivana Guljašević Kuman diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dugi niz godina djeluje kao autorica, ilustratorica i animatorica te filmska redateljica s bogatim opusom u ilustriranoj i animiranoj umjetnosti. Autorica više od šezdeset animiranih filmova, među kojima su brojni autorski i nagrađivani projekti, iza sebe ima i niz popularnih serijala za djecu, uključujući HRT-ove Danicu s čak dvije stotine sedamdeset i šest animiranih epizoda, Njama, njam i Pssst… priča!. Njezine knjige često osvajaju nagrade i priznanja, a svojim pričama i ilustracijama već godinama obogaćuje hrvatsku dječju književnost i vizualnu kulturu.
Njezin dugogodišnji suradnik i suprug, Bruno Kuman, diplomirani politolog i veliki zaljubljenik u dječju knjigu, prirodno je uplovio u svijet slikovnica. Djeluje kao ilustrator i autor niza vrlo prepoznatljivih naslova, a njegove razigrane i duhovite ilustracije i tekstovi postali su neizostavni dio brojnih djetinjstava.
U ovom razgovoru Ivana i Bruno otkrivaju kako nastaju njihove slikovnice, gdje pronalaze inspiraciju i što ih najviše veseli u zajedničkom stvaranju. Govore o obiteljskom radu na čudesnim svjetovima i o tome koliko su im važni iskreni komentari najmlađih čitatelja, najstrožih, ali i najdražih kritičara.
Slikovnica Bebe su super! nastala je u suradnji s programom Rođeni za čitanje i namijenjena je najmlađima, do 1,5 godine. Koje su specifičnosti i izazovi pri stvaranju slikovnica za tako malu djecu i što biste savjetovali roditeljima na što da posebno obrate pozornost pri odabiru ovakvih slikovnica?
IVANA: Stvarati slikovnicu za bebe bilo nam je ustvari najizazovnije. Bebe su super!, ali bebe ne znaju čitati. No bebe jako vole kad im se pričaju priče. Tako smo dobili ideju da stvorimo slike uz koje se mogu pričati priče: bebi se jako spava, beba se sva zamusala dok je papala kašicu, beba ima jedan zubić i slično, a na drugoj strani izdvojiti samo jedan prikaz kako bi ga beba mogla lakše uočiti i prepoznati, kao što su patkica, mišić, zvijezde. Tada smo i sami imali jednu bebu i jednu djevojčicu od dvije godine koje su nam itekako pomogle u stvaranju i kontroli kvalitete.
BRUNO: Nedavno na jednoj radionici s djecom različitih dobi sinulo mi je da ih pitam zašto su bebe super. Zaključili smo da bebe ne mogu pogriješiti, sve što bebe rade je super, i da su bebe stvarno super. Ali već oni samo malo stariji ne žele više biti bebe već prihvaćaju i odgovornost i mogućnost pokušaja i pogreške i sve ono što dolazi s odrastanjem. Zato je za bebe bilo najzahtjevnije napraviti slikovnicu. O tome smo puno razgovarali i napravili onakav sadržaj kakav bi rado dali svojoj bebi. Na tržištu ima dosta sadržaja na temu: pa to su bebe, dobro je to za njih, one i ne znaju drukčije… Nasuprot takvu stavu, htjeli smo nešto što će dijete zainteresirati i potaknuti na pričanje, izražavanje i interakciju.
Slikovnice Što sve moram danas napraviti i Sve mogu sam / Sve mogu sama pokrivaju širok razvojni raspon. Možete li opisati kako izgleda proces nastajanja jedne slikovnice od ideje do realizacije, posebice u suradnji s programom Rođeni za čitanje?
IVANA: Slikovnice Što sve moram danas napraviti, za dob od tri do pet godina, i Sve mogu sam / Sve mogu sama, za pet do sedam godina, nastale su jednako kao i sve ostale naše slikovnice. Sve uvijek počinje idejom. Trebalo je osmisliti priču koja će biti zanimljiva i neutralna. Priču koja pokriva ne jedan doživljaj, nego njih puno. Koja je sveobuhvatna. Priču koja se odvija jednako u ruralnom i u urbanom ambijentu. Postavili smo se u poziciju djeteta i zapitali koja bi tema bila toliko široka da obuhvati baš svu djecu i da se baš svako dijete može pronaći u knjizi. Tako su nastale ideje gdje je dijete u prvom planu. Nakon toga sve ide puno lakše. Bruno je napisao priče, a ja sam ih ilustrirala. Napravili smo grafički dizajn, otisnuli primjerke i prijavili se na natječaj. I bili vrlo ugodno i sretno iznenađeni kad su od četiri naslova, tri odabrana bile naše slikovnice.
BRUNO: Moram još dodati da je Ivana htjela biti dio ovog projekta makar s jednom slikovnicom i zaključila da ako napravimo četiri prijedloga šanse nam se povećavaju, a šalili smo se da upravo imamo malu djecu i da je to naša komparativna prednost, to je područje na kojemu smo trenutačno „doma“ i osobno, a ne samo profesionalno. Upravo sada živimo to i točno znamo što bi htjeli ponuditi kako svojoj djeci tako i ostaloj, jer smo gledali, kupovali, dobivali hrpe slikovnica koje su bile svakakve. Od izvrsnih, pametnih, lijepih, solidnih do neadekvatnih… Dakle, priča je trebala biti i individualna i univerzalna. Čovjek stvara na osnovi vlastitih iskustava, razmišljanja o nekoj tematici i njezina reinterpretiranja ili zato što želi nešto reći. I na kraju treba to podignuti na univerzalnu razinu da bude i drugima zanimljivo. U ovom slučaju još i naš osobni dodatni poticaj napraviti slikovnice kakve bi htjeli čitati sa svojom djecom. Likovno lijepe i istovremeno da anticipiraju trendove i trenutak u kojem nastaju, ali da nisu samo moderne već i svevremenske. Znate ono kad ugledate dotad nepoznatu knjigu ili slikovnicu i pomislite Vau! Zgrabite je i ne razočarate se. Ne samo da ispuni vaša očekivanja, već vas i iznenadi.
U vašim slikovnicama teme često ostaju otvorene za dječju interpretaciju, a stil je vrlo zaigran i pristupačan. Koja načela slijedite pri stvaranju takvih priča i što smatrate ključnim da poruka dođe do djece, ali i odraslih?
IVANA: Pri stvaranju priča vodimo se istim načelom kojim se vodimo i pri razgovoru s djecom. Puštamo ih da kažu svoje mišljenje, da se nadovežu i da sudjeluju u razgovoru. Pričamo priču koja mora biti duhovita, zanimljiva i pomalo poučna, ali ta pouka treba biti proturena nježno i diskretno. I pritom se nadamo da će dijete zavoljeti likove i nastaviti se družiti s njima i nakon ispričane priče. Na primjer u slikovnici Tri strašna zmaja, kad zmajevi na kraju dobiju darove namjerno nisam napisala što je u tim darovima bilo. Djeca jako vole taj dio jer mogu zamišljati što bi koji zmaj mogao dobiti. Na taj način mogu oni sami dati poklon strašnim zmajevima.
BRUNO: Djeca su oštri kritičari, ako im se nešto ne svidi reći će vam sasvim neuvijeno, neće aplaudirati iz pristojnosti. Ne vole niti da im se protura dociranje i poučavanje. Mogu uočiti nešto, a i žele to, kad se užive u priču i povežu s likovima. U svojim pričama često dotičem neka opća mjesta i likove, a onda ih prikažem iz druge perspektive. Evo naprimjer, moji zmajevi često žive u starim napuštenim dvorcima, s bibliotekama punim knjiga, ali ne vole one stare knjige u kojima zmajevi obično nisu završavali najbolje. Više vole one nove, koje su manje strašne i u kojima je planet Zemlja postao okrugao, a zvijezde i Sunce imaju posve drukčiju ulogu nego što su mislili oni koji su dvorac gradili. I da, zastrašujući izgled je zapravo zaštita koju je priroda dala tim rijetkim i inače plašljivim bićima, dok nespretni, neprilagođeni i prehlađeni dolaze u susret s ljudima, pozovu prijatelje na čaj uz pucketanje vatrice u kaminu, ili postanu kućnim ljubimcem…
Kada kažete da djeca ne vole dociranje, kako onda kroz priču i ilustracije postižete da ipak nešto nauče ili shvate, a da to ne osjećaju kao pouku?
BRUNO: Osobno jako volim prikazati stvarnost iz druge perspektive, evo primjerice, različitost iz gledišta Muhe Zunze, jedne malo posebne muhe, kojoj je naš prozor „nešto ništa“ u što možeš lupiti glavom, a onda ti se to nekad smiluje i pusti te bez ikakve veze. I zaključuje da su ljudi tako čudni zato što žive u tako čudnim prostorima… Pa je mame hranom lijepo složenom i poredanom po okusima, a onda se ljute kad ih ona proba.
Ili Pauk Praško koji živi cijelo ljeto u školskoj torbi, a onda spašava glavu od „šištećeg tornada“ i zaključuje da je svijet čudan i nepredvidiv. Ili kad ne možete ne slušati sovu kad vam se unese u lice i gleda svojim prodornim očima dok objašnjava različite načine života, na primjer, da je ona budna noću, a spava danju, ali da to ne mijenja činjenicu da je dan doba kad ima sunca, a noć doba kada je mrak…
Ili Svemirko Mirko, koji nakon što čuje da je Mjesec knjige, sjedne u svoj svemirski brod i odnese knjigu na Mjesec, ne videći razliku… Ili kad mu objašnjavaju što je snijeg i što se sve može sa snijegom, a on snijeg pojede. Ili kad snijeg ne želi pasti, jer mu se ljudi isprva vesele, a zatim nakon što ga izgaze i zaprljaju, žele da nestane i ne cijene ga više. Čak ni djeca…
Kad im se likovi tako približe sa svim svojim vrlinama i manama, djeca lakše sama izvlače neke zaključke o svijetu i životu.
Biti dijete autora slikovnica sigurno donosi veliku šansu da i sami zavolite i uronite u svijet ovoga medija. Vaše kćeri, Ema i Ana, već su potpisane kao autorice na dvjema slikovnicama. Kako je došlo do te velike i posebne obiteljske „suradnje”?
IVANA: Da, to im ponekad nije lako, haha. Priče o maloj livadnoj vili Emani, a to je ime koje smo složili od Ema i Ana, ugledale su svoj treći nastavak Emana i nove bubice, dok je četvrti u nastanku. Nastale su spontano, kao priče za laku noć. I priče za park, jer smo ih smislile u parkiću. Prvih nekoliko ispričala sam ja, a onda su Ema i Ana počele samoinicijativno smišljati svoje priče o Emani. Te priče bile su toliko dobre, maštovite i neobične da sam ih odlučila zapisivati. Najbolji dio naše zajedničke suradnje golema je količina smijeha dok pričaju svoje priče. Ta radost koja nastaje prilikom stvaranja ono je za što se nadamo da prelazi i na čitatelje.
BRUNO: Ali te priče odu u smjerovima koji su na početku bili nepoznati i nesagledivi, nadrealni. Dječja mašta, kreativnost i tijek misli puni su iznenađenja i odvedu malu vilu u neslućenim smjerovima.
Kako izgleda svakodnevica dvoje autora pod istim krovom? Što vas je privuklo baš slikovnicama i kako se razvijao vaš put prema ovoj vrsti stvaralaštva?
IVANA: Svakodnevica izgleda kao bilo koja svakodnevica, haha. Kuhanje, dućan, plaćanje računa…, ali posao koji radimo je ono što nas ispunjava. Svaka slikovnica, animirani film, roman, zbirka priča, strip ili ilustracija napuni baterije. Djeci često znam reći da ako rade ono što vole ustvari neće raditi, nego uživati u poslu. A rad za djecu je nešto u čemu se osjećamo dobro. Volim raditi s djecom i za djecu. Njihova energija i pogled na svijet nešto je što me razveseli svaki put. Stvarati za djecu za mene je poput jedenja sladoleda. Nešto što nikad neće dosaditi i što će mi uvijek izmamiti osmijeh na lice.
BRUNO: Na početku bude ideja. Priča. Pa često animirani film, ili narudžba ili rok za časopis. Pa bljesak ideje, uzročno-posljedično ili doživljeno, primijećeno promatranjem, koji put je prvo bila ilustracija koja je oživjela… i tako nastane slikovnica. A da je lako, dva autora pod istim krovom… nije Ivana bez veze mudro izbjegla tu temu.
Kako birate teme i motive za svoje zajedničke slikovnice? Postoji li u vašem stvaralaštvu neka tema kojoj se uvijek iznova vraćate?
IVANA: Ustvari, ne biramo. Ja pišem svoje, a Bruno svoje. Ako mi se nešto svidi od Bruninih priča, ilustriram ih. A ako se ja ne nađem u njima, ilustrira ih on sam. Ideje i priče dolaze same, kao da su oduvijek u našim glavama, ali čekaju neki red. Nemamo nekih pravila. Sve je to vrlo spontano. Ja volim nježnije, tiše i poetičnije priče o čovječuljcima, čarapojedcima, puhalicama, snijegu, prehlađenim vukovima, kravama na Mjesecu. Priče koje će umiriti, ali i nasmijati.
BRUNO: Često razgovaramo o nečemu što smo vidjeli, primijetili, promatrali, razmišljali. Najviše volim kada me Ivana kod ilustriranja iznenadi nekim novim izričajem, nadogradnjom stila i kad stanem i gledam otvorenih usta… Rjeđe samog sebe iznenadim.
Primjećujete li promjene u navikama čitanja slikovnica u obiteljima posljednjih godina iz vašeg iskustva, i što biste savjetovali roditeljima: kako mogu najviše potaknuti ljubav prema čitanju slikovnica kod svoje djece?
IVANA: Pa osobno vidim pozitivan pomak. Možda sam se okružila knjigoljupcima, ali roditelji iz moje okoline vole čitati i čitaju svojoj djeci. Stvaraju čitače. Savjetovala bih roditeljima da čitaju sa svojom djecom. Djeca vole gledati u knjigu koja se čita. Vole komentirati. Pustite ih neka pričaju. To su trenutci koje će pamtiti. I koje ćete vi pamtiti. Nije važno koliko brzo ćete pročitati neku knjigu. Nije čak važno ni hoćete li doći do kraja s pričom. Važna je blizina i zajedničko druženje uz knjigu. Barem ja tako mislim.
BRUNO: Nadam se da nisam samo subjektivan i izoliran, ali veselim se kad mi netko kaže da je u izlogu vidio ili negdje naletio na neku, nečiju slikovnicu koja ga je fascinirala. Znači da ljudi to aktivno gledaju i traže. Ili osobno, kad se na primjer na moru djeca igraju i upoznaju, i kad mi sljedeće godine roditelji kažu pa nismo ni znali da imamo vaše slikovnice ili da ih stalno posuđujemo, pa imate cijelu policu u našoj knjižnici. Dati djetetu u ruke slikovnicu, pustiti da je dodirnu, osjete teksturu i miris. Pa prokomentirati zajedno, pitati nešto iz priče, razgovarati o ilustracijama, pogledati crteže na temu onog što su pročitali, objesiti ih makar na frižider. Pa zajedno otići u knjižnicu, knjižaru. Poslije povezati film i knjigu, razgovarati o razlikama i sličnostima. Približiti im knjigu i učiniti je neizostavnim dijelom života i navika.
Susrećete li se s djecom na predstavljanjima ili radionicama? Što vas je iznenadilo ili oduševilo u tim neposrednim susretima s malim čitateljima?
IVANA: Da, često se susrećem s djecom na predstavljanjima i radionicama i uvijek me oduševi njihova količina mašte i veselja. Volim u susretima pustiti neposrednost među nas, malo ih zagolicati pitanjima koje ne očekuju jer tada dobijete fantastične odgovore. Volim ih nasmijavati, tako da me znaju zafrkavati da moja predstavljanje sliče pomalo stand up nastupu. Ali ja volim smijeh. Mislim da zdravog i dobroćudnog smijeha nikad nije previše.
BRUNO: Najljepše je kad dođem tek toliko pripremljen, i pustim da razgovor teče i ni ne znam kamo će nas odvesti. Ono zbog čega gostujem uzmem samo kao osnovu, temu. Pustim im i poneki naš crtić, pa razgovaramo o razlikama crtića i slikovnice po istoj priči. Ne volim samo čitati im iz stranica, već razgovarati s djecom o temi i na temu, a to uglavnom nadraste samu temu. I bude veselo i zabavno. I često iznenađujuće.
Oboje ste istovremeno autori i roditelji, kako privatno „testirate” priče ili ilustracije i s kakvim reakcijama ili prijedlozima vaše djece se najradije susretnete?
IVANA: Da, da, naše cure su naša kontrola kvalitete. Uvijek ih pitamo sviđa li im se neka priča i zašto. Odobravaju i ilustracije i dizajn i font u slikovnicama. Jer ako njima nije zanimljivo ili im je dosadno ili neprivlačno, kako možemo očekivati da će drugima biti suprotno? Naravno, nekad bude i žestoke rasprave, haha. Ali cure su vrlo ozbiljni kritičari. S vrlo osviještenim književnim i likovnim ukusom.
BRUNO: Kontrola kvalitete naših cura je stroga i vraća nas sa stranputica. Vraćaju nas na početne postavke, a to je da smo slikovnice počeli raditi za djecu, i da ih radimo za djecu. A i ne moramo sami prigovarati jedno drugome… Poslušamo i treće i četvrto mišljenje. A najljepše je kad se iznenade i kažu da takvo nešto nisu ni mogle zamisliti, ali da je super.
Za kraj: kada biste i vi mogli uskočiti u svijet neke od svojih slikovnica, kamo biste najradije otišli i koju biste pustolovinu prvo isprobali zajedno s likovima?
IVANA: Ajoj, to je jako teško! Ne znam, možda bih kod Čarapojedca otišla potražiti čarape. Ili kod Tri strašna zmaja malo pronjuškati po dvorcu i ispeći im kolače za Božić. Ili prošetati se s vilom Emanom po livadi? Možda najradije s Čovječuljkom Snovuljkom putovati svemirom u potrazi za najboljim receptom za lijepe snove… Teško pitanje. Ali tko kaže da ne uskačem u svoje slikovnice i isprobavam pustolovine dok ih stvaram? To je ljepota ovoga našeg rada.
BRUNO: Ovisi o raspoloženju, kako kad. Trenutačno, malo iz sebičnih razloga, a malo jer sam upravo završio Avanture vučića Noska, sav sam u tom svijetu, rado bih im se pridružio. To su zapravo priče u slikama, ali nisu samo to, to je zaseban mikrosvemir Noska i njegovih prijatelja u kojem su se priče razvijale desetak godina. Nakon izlaženja u časopisu prvi svezak tih priča netom je ukoričen u knjizi. To je šašav svijet u kojem u šumi žive i s polaskom u školu upoznaju se razni šumski stanovnici, ali i zmaj, svemirko, Ivica i Marica… Da, volio bih se povremeno družiti s njima i ponovno biti školarac. To je puno priča i doživljaja u svijetu bez ograničenja.
