Da priča ne mora završiti na posljednjoj stranici slikovnice, to jako dobro znaju u Dječjem vrtiću Markuševec. Posjetili smo njihov područni vrtić u Sesvetama, u kojem jedna slikovnica zna živjeti tjednima, pa i mjesecima: iz nje mogu izrasti kućice i poligoni, čak i veliki šareni slon, a oštećene se knjige ne bacaju, nego ih djeca odnose u ambulantu na „liječenje”.
Kako, dakle, izgleda uobičajen čitateljski dan djece u tom vrtiću?
Po dolasku djeca najprije doznaju što ih toga dana čeka, no slikovnice su im cijelo vrijeme nadohvat ruke: dijete u svakom trenutku može otići u čitateljski kutić i čitati samo, s prijateljem ili s odgojiteljem, dok se za to vrijeme odvijaju planirane aktivnosti, neke vođene, neke slobodne.
Djeca su, ističu logopedinja Martina Beno i pedagoginja Arijana Barić, od najranije dobi u dodiru i sa slovima, jer priprema za čitanje i pisanje počinje mnogo prije nego što se čini: čim dijete može listati ili nešto držati u ruci, usmjerava se pozornost na smjer listanja i čitanja, a to su već prve pripreme za kasnije čitanje i pisanje.
Tako su ormarići i krevetići označeni imenima, pa djeca svoja imena prepoznaju „globalno”, kao cjelovitu sliku riječi, slično kao što prepoznaju primjerice prometni znak, i prije nego što nauče pojedina slova. Uz to se često koriste i slikopriče. Jedna je trogodišnja skupina čak čitala Ježevu kućicu: isprva se činilo prerano, no djeca su pokazala zanimanje, pa je uz priču uvedeno i globalno čitanje.
U ovom je vrtiću čitanje ušlo čak i u čizmice za Svetog Nikolu. Ove su pedagoške godine odlučili da svakoj skupini umjesto slatkiša u vrećicu stave voće i jednu slikovnicu primjerenu dobi, a djeca su se, kažu, razveselila i bez ijednoga gunđanja. Takva slikovnica zatim zna mjesecima živjeti dalje, u dramatizaciji, izradi lutaka i cijeloj sceni.
A koje promjene vide kod starije djece kojoj se čita od najranije dobi? Pedagoginja Arijana kaže: „Promjene su vidljive u vokabularu i fondu riječi, u načinu na koji se djeca izražavaju i rješavaju probleme. Vidi se i da im se širi pažnja i koncentracija, koliko dugo mogu sjediti i slušati priču. Posljedično se razvija i pripovijedanje; do predškole očekujemo da ono ima slijed, početak i kraj.”
Pristup projektima
Kad se spomene čitanje, mnogi pomisle samo na razvoj govora i izražavanja, no odgojiteljica Andreja Gerenčir ističe da je riječ o puno više toga: „Mi smo htjeli obuhvatiti cjelokupan djetetov razvoj: motoriku, spoznaju te socijalne i emocionalne odnose.”
Upravo na tome počiva niz projekata u kojima jedna slikovnica naraste u aktivnosti koje traju tjednima, a evo četiri primjera koji to najbolje pokazuju.
Maca papučarica bila je središte rada mlađe skupine. U kućici su djeca šivala i provlačila iglu i vunu kroz rupice na papučama, što jača finu motoriku, a s lutkama Mace papučarice za stolom su svakodnevno proigravala priču i znala joj promijeniti tijek, pa se vidjelo kako razmišljaju i doživljavaju radnju. Za grubu su motoriku u dvorani prolazila poligon osmišljen prema priči, provlačeći se ispod granja, kroz tunel i preko debla, baš kao kad se u priči kroz šumu traži Maca papučarica. Iz jedne su slikovnice tako odjednom nastale aktivnosti za razvoj fine i grube motorike, ali i dramska igra.
Ambulanta za slikovnice povezala je mlađe i starije skupine. Budući da najmlađi još nisu svjesni vrijednosti slikovnice, starija su im djeca pokazivala kako se ona lista i čuva, a oštećene bi knjige odnosila u „ambulantu”, popravljala i vraćala uz žig da je knjiga „izliječena”. Mlađima je bilo stalo da imaju što manje „izliječenih” slikovnica, a starijima je ta uloga jačala samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi. Pokazalo se da djeca jednako uče od odraslih i jedni od drugih.
Torba putujućih priča nastala je u suradnji s roditeljima. Odgojiteljice su u torbu stavile prvu slikovnicu, a ona je abecednim redom putovala od djeteta do djeteta: svako bi dijete kod kuće pročitalo slikovnicu s roditeljima, vratilo je i dodalo svoju omiljenu slikovnicu, dok su roditelji čitanje fotografirali u kućnom okruženju. Sutradan bi dijete u „krugu prijateljstva” ispričalo doživljaj svoje knjige, pa je nastao svojevrsni mali čitateljski klub, prostor za dijeljenje emocija i mišljenja, ali i vježba pamćenja i fokusa, jer je dijete znalo da će svoje iskustvo podijeliti s prijateljima.
Knjižnica za roditelje nastala je za vrijeme izazova 15 po 15. Roditelji su na povjerenje, pomoću kartončića i popisa s imenima, sami upisivali što su posudili, a knjigu i kartončić potom vraćali na policu. Posudba im je tako bila toliko jednostavna da nitko nije mogao reći da nije stigao uzeti knjigu za izazov.
Svaki takav centar, napominju, traje dva do tri mjeseca pa ga treba zatvoriti: kad djeca temu usvoje i osnaže se, prati se njihov interes i ide se korak dalje.
Inkluzivno čitanje i djeca s teškoćama
Kao i većina vrtića, i Markuševec u skupinama ima djecu s teškoćama koju žele ravnopravno uključiti u čitateljske aktivnosti.
U ranijoj se dobi djeca igraju usporedno, objašnjava logopedinja Martina Beno, no kad igra postane simbolička i vrlo verbalna, primjerice kad se pretvaraju da je predmet nešto što nije, djetetu s teškoćama teže ju je pratiti, pa ostali počnu primjećivati da je netko drukčiji.
Zato su, još prije nego što su djeca toga postala svjesna, posegnuli za slikovnicom o slonu Elmeru i njome otvorili temu različitosti. Čitala se nekoliko dana, uz poruku da smo svi po nečemu drukčiji i da u tome nema ničega lošeg, a onda su krenule i likovne aktivnosti u kojima su djeca crtala i uspoređivala sebe i druge. Sve je preraslo u izradu velikog slona Elmera, koji i danas stoji izložen, a aktivnost je, prateći interes djece, trajala od rujna do prosinca. Knjižnicu inače nastoje opremiti slikovnicama iz područja emocija te socioemocionalnog, jezičnog i govornog razvoja, primjerenima dobi.
Uključivanje roditelja
Važan poticaj za brojne roditelje bio je upravo izazov 15 po 15. „Iz izazova je ostala trajna navika, svakodnevno i dalje čitamo, a roditelji su nastavili dolaziti kao gosti čitači”, ističe ravnateljica Ljiljana Habek. „To smo radili i prije, ali kako je izazov bio dobro medijski popraćen, odazvali su se u još većem broju.”
Suradnja ide i dalje od čitanja: u jednoj su skupini roditelji izradili maleno kazalište koje se tijekom godine koristilo za dramatizaciju pročitanih priča. Iako se ne bave umjetničkim zanimanjima, čini se da im takav angažman bude i svojevrstan kreativni predah, a djeci mnogo znači kad u skupinu dođu baš njihovi mama ili tata.
Put do toga nije uvijek lak. Neki roditelji, kaže pedagoginja, prvi put dođu skeptični i nervozni, jer se ne osjećaju dovoljno kompetentnima pred velikom skupinom, brinu se hoće li održati mirnu atmosferu ili su pod stresom s posla. „No kad jednom prođu to iskustvo i vide koliko djeca uživaju, otvore se i žele se vraćati.” Promijenio se, dodaju stručne djelatnice, i sam stav prema čitanju: isprva su mnogi mislili da je riječ tek o govoru i čitanju, a onda su shvatili da slikovnica nudi mnogo više, da od nje kod kuće mogu osmisliti cijelu priču, pokretnu igru i aktivirati dječju maštu.
Kako bi roditeljima olakšale prve korake, odgojiteljice su organizirale i roditeljsko druženje, svojevrsno maleno kino, na kojem su pokazale kako čitati naglas: kako mijenjati glas, dodati pokret i popratne zvukove poput kucanja ili pljeskanja. „Mnogima je baš to najviše pomoglo da shvate da postoje slikovnice za djecu od najranije dobi, a ne samo lektira za školu.” Roditelje rado upućuju i u knjižnice, s kojima njeguju blisku suradnju: s onima u Selčini i Sesvetama održavaju dramske predstave i čitanja, a od iduće pedagoške godine planiraju čitanja i male dramske prikaze za jasličku dob, da ni najmlađi ne budu zanemareni.
Najveći hitovi i kako se mijenjaju interesi
Klasične bajke, primjećuje odgojiteljica Andreja Gerenčir, djeca danas dočekuju s mnogo pitanja.
Mitsko biće poput Grubzona ili metlu koja leti uzimaju zdravo za gotovo, ali kad vuk pojede baku, traže objašnjenje: „Pa to je bila operacija, lovac je sigurno bio doktor.” Slično je i kod Vuka i sedam kozlića: „Mama koza je sigurno bila doktorica, kako bi inače mogla rasporiti vuka?” To pripisuje tome da su djeca sve realnija i teže odlaze u svijet mašte, pa im ona kao da više nije bezgranična, nego ima granicu koju su sama sebi postavila.
Zato odgojiteljice na njihove brojne upite ne daju gotove odgovore, nego im uvijek uzvraćaju pitanjem „A što ti misliš, zašto je tako?” i podsjećaju ih da je riječ o priči i mašti.
Savjet vrtiću koji tek počinje čitati
Stručne djelatnice i odgojiteljica tu su složne: „Najvažnije je povjerenje s roditeljima, koje kao ustanova, odgojitelji i stručni suradnici moramo zajedno uspostaviti. To je prvi korak prema dobroj suradnji i prilika da roditeljima približimo koliko je čitanje od najranije dobi važno.” Vrtić koji ne zna odakle bi počeo, dodaju, pozvali bi u goste da vidi kako to izgleda u praksi i da ponese motivaciju i usmjerenje.
Poruka roditeljima
Svako se dijete, poručuje odgojiteljica Andreja, rodi s divnim potencijalom koji treba poticati od najranije dobi, pa djeca nikad nisu premalena da bi se počelo, bilo slikovnicom, razgovorom, igrom ili nekom drugom aktivnošću. Slikovnica zna biti i divna rutina prije spavanja koja dijete umiri, ali najvažnije je, kaže, sâmo zajedništvo s djetetom.
Zna da roditelji nemaju vremena i da im je teško, no poručuje im da izdvoje tih petnaest minuta dnevno, bez brige o poslu ili sutrašnjem ručku, da i sami malo odahnu: „Budite prisutni, maknite se od ekrana i počnite živjeti taj život s njima.”
