Tim portala Rođeni za čitanje u Dječji vrtić Konjščina stigao je upravo u vrijeme ručka – dijelom iz nostalgije za danima kad je nakon ručka slijedilo popodnevno spavanje, no ponajviše zbog posebnog rituala koji se u to vrijeme ovdje odvija. Naši su novi trogodišnji prijatelji najprije rado podijelili tanjur s nama, a zatim se ugodno smjestili za priču. Ovdje priču biraju sama djeca: svakoga dana jedno od njih donese slikovnicu koju želi slušati, ravnajući se prema upisnoj listi, kako bi svatko došao na red. Toga je dana na rasporedu bila Koka crvenka koju je donio Lukas.
Taj ritual nije nastao slučajno. Konjščina je mala općina u Krapinsko-zagorskoj županiji u kojoj nema knjižnice, a zasad ne navraća ni bibliobus; najbliža knjižnica je u Zlataru, udaljena dvadesetak minuta vožnje. Unatoč tomu, ovdje se čita svakoga dana, a sve je krenulo od jednog izazova.
Nacionalni izazov 15 po 15 odvio se u siječnju 2026. u organizaciji programa Rođeni za čitanje: roditelji, vrtići, knjižnice i svi ostali sudionici petnaest su dana zaredom čitali djeci po petnaest minuta dnevno. U konjščinskom je vrtiću izazov toliko odjeknuo da nam odgojiteljice Marina Benjak Bregeš i Veronika Kruhek jednoglasno kažu: „Toliko nam se uklopilo da se više i ne sjećamo kako je bilo prije, čini se kao da je ovako oduvijek.”
A kako je nastao spomenuti ritual? Sam su model s upisnim listama, kažu, osmislile prije: „Kod nas djeca petkom, za ‚veseli petak’, donose svoju igračku od kuće, a znali su donijeti i knjigice koje bismo onda čitali. No često bi se dogodilo da ih puno donese knjige isti dan, pa nismo stizali sve pročitati i bilo je natezanja čija će se knjiga čitati.”
Kako bi uvele red u taj čitateljski kaos, odgojiteljice su sastavile upisnu listu, a odaziv ih je oduševio: „Roditelji su nas iznenadili. Nakon onih petnaest dana sami su nastavili upisivati djecu za sljedeći tjedan.” Zaživjelo je: postavile su novu tablicu i to traje još danas.
Običaj se toliko ustalio da zabušavanje nije opcija, a o redu se, ispada, više brinu sama djeca nego roditelji: „Znalo se dogoditi da roditelj zaboravi pa se vrati doma po knjigu.”
Književni jelovnik
Ne čudi stoga što čitanje u ovom vrtiću nije tek umirivanje pred spavanje, nego je utkano u cijeli dan. Odgovor na pitanje što ovaj vrtić čini posebnim, kažu, dobro su promislile: „Ne razlikujemo se po tome koliko knjiga imamo ili koliko aktivnosti provodimo, nego po tome što čitanje ne doživljavamo samo kao aktivnost, nego kao način života u vrtiću.”
Ili, dometnut će: tko ne želi, nađe izgovor, a tko želi, nađe način, baš kao Koka crvenka iz današnje priče.
To se vidi već od jutra. Djeca dolaze, kako kažu, „pospana i razdražljiva”, pa im čitateljski kutić bude prilika za odmor, i gotovo uvijek posegnu za knjigicom. Kad obrađuju neku temu – promet, Valentinovo i slično – krenu od priče ili slikovnice iz koje potom granaju ostale aktivnosti, a knjige su djeci dostupne cijeli dan, za samostalno listanje ili razgovor s prijateljima.
Toliko se čita da potražnja nadilazi i same ukoričene knjige. Na ulaznim vratima visi jelovnik, pa kad se vrate izvana (a vani su svakog dana), djeca traže da im se pročita što je za ručak i užinu: „Teta, hoćeš nam pročitati što imamo za jesti.” Uz jelovnik stoji i lista za upisivanje knjige dana, pa djeca znaju provjeriti je li ih tata upisao.
Kad dođe vrijeme za onu pravu, biranu priču prije spavanja, na scenu stupa još jedno pravilo.
Priča voli da je se gleda i da je se sluša
Kad su se za našeg posjeta svi smjestili za priču, odgojiteljice su upitale: „Što priča voli?”, a mali su glasovi složno odgovorili: da je se gleda i da je se sluša.
Da mantra postoji itekako s razlogom, objašnjavaju na primjeru: „Naša su skupina trogodišnjaci, pa je to razdoblje postavljanja granica i ispitivanja. Imale smo dječaka koji bi se, čim bismo krenule pričati, počeo zafrkavati. Pratile smo to i shvatile da on zapravo testira hoće li priča stvarno stati ako je se ne gleda i ne sluša. Pa smo počele tako i raditi: kad netko prekine, priča stane, a krene tek kad opet slušaju.”
Tako se, kažu, koncentracija postupno gradila, a to se vidi i danas: djeca nisu ukočeno mirna, nego se svatko smjesti u svoj udoban položaj – netko se podboči, netko digne noge u zrak – i prepusti se priči.
Da je strpljenje urodilo plodom, najbolje svjedoči dječja izjava koju pamte: nakon kraće priče djevojčica je rekla: „Teta, ova je bila kratka, može još jedna.” Znak da je koncentracija narasla, pa danas, ako je prva priča kratka, prije spavanja budu i dvije.
Teta Kuha je otišla na more
U ovom se vrtiću najveći projekti rijetko planiraju unaprijed. Najčešće ih pokrene jedna slikovnica, katkad baš ona koju dijete donese od kuće, a odgojiteljice je, prateći interes djece, razgranaju u aktivnosti koje znaju trajati tjednima. Tri primjera to najbolje pokazuju.
Među najdražima ističu Našu malu knjižnicu, cjelogodišnji međunarodni projekt poticanja čitanja koji u Hrvatskoj koordinira nakladnik Ibis grafika, namijenjen djeci vrtićke i školske dobi. Sudionici dobivaju set slikovnica s radnim materijalima, a uz svaku knjigu održavaju se uvodni i završni webinari na kojima vrtići razmjenjuju iskustva i izlažu kako su je obradili. Program je u pravilu namijenjen starijim vrtićkim skupinama, pa su ga odgojiteljice prilagodile svojim trogodišnjacima.
Najbliža im je bila slikovnica Protukišna juha (Majda Koren, Ibis grafika, op. RZČ), čiji je glavni lik teta Kuha. Iz nje su izvukle i brojanje i kuhanje, a na kraju su zajedno s djecom pekle palačinke. Najviše ih je, kažu, razveselila razmjena likova s vrtićem u Novalji: Konjščina je slala tetu Kuhu, a Novalja im je, sasvim slučajno iz iste slikovnice, poslala lik Mici. Djeci su objašnjavale kamo teta Kuha putuje i što joj se događa, a uz lik je putovala bilježnica u koju su se upisivale aktivnosti i koja se na kraju vratila kući. Iz Novalje su tako dobili bilježnicu, fotografije i pisma, pa su djeca vidjela more i kako su se tamošnji mališani brinuli o teti Kuhi. Ta bilježnica i danas stoji među knjigama, nadohvat ruke svakomu tko je poželi prelistati.
Tri praščića i tri tjedna gradnje
Drugi je projekt nastao posve neplanirano. U sklopu izazova 15 po 15 dječak je donio slikovnicu o tri praščića; pročitana je kao i svaka druga, prije odmora. No nakon spavanja djeca su sama počela slagati kućice od kocaka i stolica, i to se ponavljalo danima. Prepoznavši interes, odgojiteljice su temu uvrstile u tromjesečni plan i razradile je po centrima aktivnosti, sve skupa tri tjedna. Gradili su kućice od kartona i ispitivali kako karton stoji i čime poduprijeti krov, bojali su cigle, slagali komade slame i daščica. Spremačica im je iz cijelog vrtića skupila prazne posudice od pudinga, pa su od njih dizali kulu, puhali u nju kao vuk i opet gradili. Na kraju su djeca sama slagala kućice od stolica, jastuka i popluna, a kad bi se kućice urušile i djeca potražila pomoć, odgovor je bio: neka se snađu sama. Tako je iz jedne slikovnice izrasla graditeljska i istraživačka, a ponajviše samostalna igra.
I opet Koka crvenka
Treći primjer vraća nas na početak. Koku crvenku, priču kojom smo i započeli našu reportažu iz Dječjeg vrtića Konjščina, isti je dječak donio već treći ili četvrti put; iako je riječ o zbirci s mnogo priča, mama svaki put istakne da je izabrao baš ovu priču, pa se interes prenio i na ostalu djecu. Odgojiteljice sada razmišljaju da i nju razrade kao temu: kruh se može i ispeći, a pšenice u njihovu kraju ne nedostaje. Kao i dosad, smjer će, kažu, zadati sama djeca, a one će se nadovezati.
Najveći hitovi među malim čitateljima
Što „pali” kod malih čitatelja, odgojiteljice dobro znaju: kod njih se čitaju bezvremenski klasici – Tri praščića, Crvenkapica, Petar Pan, Vuk i sedam kozlića.
Nije prvi put da čujemo kako djecu posebno privlače priče u kojima se pojavljuje vuk, a odgojiteljica Veronika nudi objašnjenje: „Kao da kroz osjećaj straha traže rješenja, prorađuju iskustvo i poistovjećuju se. Oko Valentinova imali smo priču o vuku koji je tražio ljubav i tom smo prigodom nacrtali tužnog vuka.” Jedno je dijete, prisjeća se, čak i samo bilo tužno zbog tog „dragog Vuka koji je tužan”.
Da čitateljski apetit raste, pokazuje i Petar Pan: opsežna slikovnica koja bi se inače čitala s predškolcima, a koju njihovi trogodišnjaci danas mogu odslušati do kraja, makar uz molbu da im se usput pokaže i koja slika.
Savjet roditeljima
Odgojiteljica Marina poručuje da je sve jednostavnije nego što se čini: „Djeca nikad nisu premalena za čitanje, može im se čitati još dok su u trbuhu, a pogotovo kad se rode. Roditelji samo neka čitaju, vremena se uvijek nađe. Onih pet, tri minute prije spavanja znače puno.”
A oni koji se boje da ne znaju čitati naglas mogu odahnuti. Čitanje, objašnjavaju, ne mora teći rečenicu po rečenicu, točno kako piše u slikovnici, nego to može biti i razgovor: dijete prema slikama vidi da se nešto događa, pa mama i dok kuha ručak može s njim razgovarati o slikovnici. Što su djeca manja, to veću potrebu imaju uključiti se i neprestano pitati „a zašto?”, dok stariji već mogu i samo slušati.
Jedno pravilo, kažu, vrijedi uvijek: priču ne završavaju s „čiča-miča, gotova priča”, jer se time naglo prekine sve u što su djeca uronila. Umjesto toga slijedi kratak osvrt u kojem djeca iznesu svoje viđenje i sama izvuku pouku, a zapne li, malo ih se usmjeri. Taj trenutak poslije priče, kažu, djeci stvarno treba, pa su im i priče s poukom najdraže.
Savjet vrtiću koji tek počinje čitati
Prvi savjet odgojiteljica glasi: ne treba komplicirati. Najjednostavnije zamisli, kažu, često su i najučinkovitije, a iz njih se sve ostalo razvije samo od sebe. Uz to, čitanje treba biti svakodnevno i interaktivno; djeca duboko proživljavaju priču, pa se u nju vrijedi unijeti i poticati ih pitanjima.
Ključno je, naglašavaju, pratiti dječji interes: „Svi prate interese djece, ali važno je tom interesu pridavati pažnju, jer djeca njime pokazuju kako će se aktivnost dalje voditi.” Tri praščića najbolji su dokaz: tri tjedna aktivnosti koje nitko nije planirao, a izrasle su upravo iz onoga što je djecu povuklo.
Odgojiteljica Marina zaključuje u svom stilu: „Čitamo uvijek pomalo, a zapravo stalno. I sav se trud uvijek isplati i stostruko vrati.”
