Anda Bukvić Pažin književna je prevoditeljica s njemačkog i engleskog jezika, sveučilišna lektorica i doktorica znanosti. Prevodila je prozu i publicistiku za odrasle te književnost za djecu i mlade, a za svoj je prevoditeljski rad nagrađena nagradom Ministarstva kulture Iso Velikanović (2019.) te nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za najbolji prijevod književnosti za djecu i mlade (2023.).
Suautorica je knjige Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci, koju je napisala s Marijom Ott Franolić. Riječ je o priručniku koji slikovnice promatra istodobno kao alate rane pismenosti te kao samostalna, vrijedna umjetnička djela. Kroz svoj profesionalni i javni rad Anda Bukvić Pažin kontinuirano promiče čitanje i zastupa ideju da se kvalitetna slikovnica ne prerasta, nego joj se s vremenom pristupa drukčije.
Za ove je preporuke u proces uključila i svoju djecu, Agnes i Davida, koji su zavirili u ladice i kutije po kući, odabrali omiljene slikovnice i zapisali razloge zbog kojih su im važne. Tako su nastale tri različite liste knjiga s iste obiteljske police, oblikovane iz različitih čitateljskih perspektiva.
Ovaj vodič zato nije vrijedan samo kao izbor kvalitetnih slikovnica, nego i kao mali dokument o pamćenju čitanja: o tome što djeci ostaje, što se vraća i kako zajedničko čitanje postaje dio obiteljske memorije.
* * *
Počela sam čitati slikovnice kad su moja djeca bila bebe od tek nekoliko mjeseci. Njih dvoje sad su mlađi tinejdžeri i slikovnice su im sve rjeđe na repertoaru, a ja ih čitam još više i češće nego na početku.
Dijelila sam slikovnice po raznovrsnim kriterijima: po bojama, teksturama i mirisima, uščuvanim hrptovima i pokidanim stranicama, po godišnjim dobima i geografskoj dužini i širini, instagramičnosti i nefotogeničnosti – ali nikad po dobi djece i odraslih koji bi ih trebali čitati. Činilo mi se da tako malima uskraćujem pravo na zbunjenost, a velikima na čaroliju. Činilo mi se da je kaos ionako stanje svijeta i da je Usred Knjiga dobro mjesto da svatko sebi uspostavi vlastiti mali smisleni red.
Zamolila sam stoga djecu da pregledaju police i kutije po kući, pospreme kaos, i usput odaberu i preporuče po tri slikovnice. Obećala sam im da ništa neću mijenjati, u izborima ni u prikazima, i to mi je bilo lakše nego što sam očekivala. Ali onda sam i ja morala malo pospremiti svoje slikovnice na kraju.
David (11) odabrao je i napisao ovako:
Medo Tobi u kući Djeda Božićnjaka
Harmut Bieber i Tamara Marčetić (Forum, 2007.)
Slikovnica mi se sviđala jer sam se kad sam bio mali uvijek iznenadio kako je Tobi u sobi imao hrpu stvari. I bilo mi je zanimljivo što je i u kući Djeda Božićnjaka, u koju je Medo ušao, također bila hrpa stvari. I ja sam tada htio upoznati Djeda Božićnjaka.
Jere i oblaci
Jasminka Petrović i Ana Petrović (Knjiga u centru, 2008.)
Ova mi je uvijek bila posebna jer kad mi ju je mama čitala, čekao sam da vidim što je drukčije u svakom sljedećem oblaku pa mi je bilo zanimljivo. Moj najdraži oblak je onaj koji divno svira. Ali smisao knjige je da je svaki oblak lijep na svoj način.
Žirafa prije spavanja
David Grossman, Henrike Wilson i Andrea Weiss Sadeh (Planet Zoe, 2011.)
Svaka priča ima posebnu poruku. Najčarobnije mi je bilo kad je mama čitala te priče. Sjećam se da smo je uvijek molili da pročita još samo jednu, a ona bi rekla da može (iako je već bilo jako kasno). Kad mi mama pročita tu priču, ja tek sutradan shvatim o čemu se radi. Kao kad sam gledao film o CIA-u pa tek kasnije shvatio da je to Central Intelligence Agency.
Agnes (13) odabrala je:
Ema spava negdje drugdje
Pija Lindenbaum i Željka Černok (ArTresor, 2013.)
Priča je jako pomno i smiješno napisana – prigodna za djecu, kad sam bila manja, obožavala sam kada bi nam je mama čitala. U priči se radi o djevojčici Emi koja prvi put spava kod svoje najbolje prijateljice, ali ne krene baš sve po planu. Većinom Rosa odlučuje što će raditi, s čime se Ema naravno mora složiti – jer Rosina je kuća. Kad god nam mama čita tu slikovnicu, uvijek poludi. Ne doslovno, nego onako pretjeruje. Kad Ema ne može spavati pa dođe do jednih malih vrata, mama bi rekla: I pooolaaaakoooo oooodškriiiiiineeee jeeeeednaaaa vraaaaataaa… A tamo mama i tata jedu slatkiše. Kao i kod nas u kući kad brat i ja odemo spavati.
Zen panda
Jon Muth i Nataša Ozmec (Planetopija, 2016.)
Ova slikovnica nekako ima posebno mjesto u mom srcu. Volim način na koji je pisana, s mišlju i idejom o nečemu novom i drugačijem. Djeca kroz slikovnicu uče neke važne lekcije koje dobivaju od simpatičnog pande. Upoznajemo Adu, Mihaela i Karla koji su posve obična djeca. Jednoga dana kroz prozor ugledaju pandu s kišobranom i njih četvoro se sprijatelje. Svakoga dana jedno od troje djece posjete pandu koji se zove Mirna Voda i ispričaju mu nešto o sebi, a on njima ispriča nešto važno o životu.
Oprostite, jeste li vi vještica?
Emily Horn, Pawel Pawlak i Ivan Ott (Školska knjiga, 2003.)
Prvo što mi se dopalo kod ove slikovnice su crteži koji su toliko nesavršeni da je to stvarno nešto posebno. U slikovnici se radi o usamljenom crnom mačku koji se zove Herbert. On nema nikoga s kim bi se družio pa utjehu pronalazi u knjigama. Jednoga dana pročita knjigu o vješticama i obraduje se što one jako vole crne mačke. Ode u grad u potrazi za vješticom, ali nije imao nimalo sreće. Tužan i jadan vrati se u knjižnicu, gdje nailazi na vješticu učiteljicu i puno malih vještica učenica koje ga udome kao školskog mačka.
Anda (45) odabrala je:
Gospodin Njokić i jedrenjak
Anna Onichimowska, Natalia Jabłońska i Marta Agičić (Ibis grafika, 2024.)
Šarene jastuke, pozlaćene šalice, nove kape, veste, jakne, knjige, brodove i automobile, sve je to i još puno više skupio gospodin Njokić (njoke svi volimo). I sad s tim mnoštvom stvari ima problema, jer ne samo da u gomili ne može pronaći ono što mu treba, već je i samoga sebe izgubio. Spasila ga je poplava, jedrenjak i gospođica Margareta, uz čiju je pomoć najprije očistio plažu na koju su se skupa nasukali, onda kuću i dvorište, i na kraju cijeli svijet (Margareta bi i nama dobro došla). Sve se to doista tako dogodilo, priložene su PRIJE i POSLIJE fotografije. I one detaljne, detaljne ilustracije koje čitate i o njima razmišljate još dulje nego o samome tekstu.
Wilbert
Bárður Oskarsson i Lana Momirski (Stope.hr, 2025.)
Neću lagati, zaljubila sam se u ovu slikovnicu najprije kao kulturni kuriozitet – prva knjiga u nas ikada prevedena s ferojskog! To je jezik Farskih otoka, koji danas u svijetu, doznala sam, govori oko 70.000 ljudi, a uz to Farski otoci izgledaju čudesno. Mada moje prvo ja više naginje gospodinu Njokiću, ono drugo čezne za čistim prostorom na kojemu može nešto novo stvoriti. Treće i četvrto ja volim apsurd, i Bajum-bajuma, a Wilbert ima ponešto za svako ja od njih. Ima i neodoljivo ime koje će djeca pokupiti u sekundi, i uvrnutu igru skrivača u kojoj štakor i krokodil traže naslovnog junaka. I na kraju uopće nije važno jesu li ga pronašli.
Medine naočale
Leo Timmers i Svetlana Grubić Samaržija (Ibis grafika, 2025.)
Iz ne tako daleke Belgije dolazi slikovnica o univerzalnoj potrazi za – naočalama. Naočale je izgubio Medo, i bez njih svijet izgleda potpuno različito. Ne bolje niti lošije, samo drukčije. Dijalog je minimalistički duhovit, kao i ilustracije, u kojima se svejedno skriva hrpica zanimljivih detalja za koje Medo ne mari, ali mali čitatelji i čitateljice sigurno hoće – ako im skrenete pozornost. Skriveni mafin, vjevericu, igle i puževe pronaći ćete i bez naočala, ako dovoljno pozorno gledate. Zahvalna sam autoru i njegovoj prevoditeljici što su nas podsjetili da slikovnice za najmlađe trebaju biti mala zbirka čuda, a ne velika zbrka banalnosti.
