Priznajte: barem ste jednom u knjižnici ili knjižari uzeli slikovnicu „samo da vidite je li za dijete” pa je pročitali do kraja, stojeći, u kaputu. Znamo da se slikovnice pišu za djecu, a često ih i doživljavamo tek kao prvu stepenicu prema „pravim” knjigama. Maurice Sendak, autor klasika Tamo gdje su divlji stvorovi, na to je znao odgovoriti: „Ne pišem za djecu. Pišem, a onda netko kaže da je to za djecu.” Zaista, dobre su slikovnice prava mala umjetnička djela koja i djecu i odrasle potiču na igru i maštanje, katkad srodnija poeziji nego prozi. U njih stane puno više nego što biste rekli po debljini hrpta, a neke nas prate cijeloga života.
U slikovnicama ćemo pronaći začudne slike, bogat i neuobičajen rječnik te izmišljena i stvarna mjesta koja nastaju od svega nekoliko rečenica, a katkad i od jedne slike. Pravi je književni pothvat sažeti čitav jedan svijet na nekoliko stranica, a pritom ostaviti dovoljno mjesta da se u njega upiše i mašta čitatelja i čitateljica. Dobra slikovnica odvede nas u nepoznat kraj ili neko drugo vrijeme, a onda nas ondje ostavi da dugo razgledamo.
Za čitanje naglas i gledanje izbliza
Kratke su i jezično guste pa su kao stvorene za čitanje naglas. Mnoge imaju vlastiti ritam i zaigranost koji se otkrivaju tek kad ih čitamo naglas: ponavljanja, rime, zvukove koji tek izgovoreni dolaze do izražaja. Pokušajte samo izgovoriti Kako živi Antuntun. Vrlo brzo ćete u svojim obiteljskim ritualima otkriti da već nakon drugog ili trećeg čitanja dijete uskače s rečenicom koja se stalno vraća, a vi ćete možda primijetiti da ste nekom liku nesvjesno dali poseban glas. Čak i okretanje stranice ima svoju dramsku napetost, pa se isplati malo zastati prije nego što otkrijete što je s druge strane. Svaka stranica poziva na komentar, pitanje i zajedničko zamišljanje.
A tu je i nešto što većina drugih knjiga nema. Ilustracije, ilustracije, ilustracije! Svaka dobra slikovnica ima svoj likovni jezik, svoj stil i skrivene detalje koji se često otkrivaju tek kad se slikovnici vratite. Kad slike gledate zajedno s djetetom, oboje učite zastati i dobro pogledati. Neke nam se toliko urežu u pamćenje da postanu dio djetinjstva. Tko se ne sjeća kako izgleda Ježeva kućica, Maca papučarica ili Mrav dobra srca? A današnja djeca jednako će pamtiti, primjerice, životinje iz slikovnica Pike Vončine.
Od plamenaca do velikih tema
Ali čar je i u činjenicama. Jeste li znali da se ždrijebe obično rađa bez zuba? Ili da slonovi vole plivati i roniti, a surla im služi kao dihalica? Teško da biste to doznali usput, u redu u trgovini ili na poslu. Dječje knjige pune su takvih zanimljivosti. Djeca ih obožavaju, a nas odrasle podsjećaju na ono čemu se često zaboravimo diviti. Tko zna, možda ćete na sljedećem roditeljskom sastanku, nakon zajedničkog listanja slikovnice o životinjama, usput spomenuti da su plamenci ružičasti zbog račića kojima se hrane!
Slikovnice nam otkrivaju i unutarnje svjetove. Uz njih možemo razgovarati i o osjećajima, i to na siguran, posredan način, preko likova. Dok gledamo kako se netko nosi s ljutnjom, strahom ili tugom, lakše prepoznamo vlastite osjećaje i lakše započnemo razgovor o onome što nas muči. A kad smo ljuti ili preplavljeni, slikovnica i nas odrasle zna podsjetiti da se stvari mogu popraviti.
Dobre slikovnice ne bježe ni od velikih tema poput promjene, gubitka ili odrastanja. Sve to stane u petnaestak minuta, koliko traje čitanje slikovnice, i to polako, uz zastajkivanje nad slikama. Kraće je od jedne epizode serije i taman koliko treba da se čaj ohladi. Nakon dana puna obveza slikovnica nam može vratiti užitak čitanja i postati dragocjen dio obiteljske svakodnevice. A ako dijete zaspi prije kraja, slobodno nastavite sami. Netko mora doznati kako završava.
