Imala sam pet godina kad sam doživjela svoj prvi gubitak. Vidjela sam mamine suze i razumjela da se njen brat neće vratiti. Možda baš zato danas drukčije dočekujem gubitke u mojoj čekaonici. Tinejdžericu koja je prošli mjesec izgubila djeda. Šestogodišnjakinju kojoj je uginuo ljubimac. Devetogodišnjaka čiji se roditelji razvode, a koji ne zna kako reći kamo želi ići vikendom, a da ne povrijedi nekoga. Dvanaestogodišnjaka kojeg redovito svaka dva tjedna vidim, ali danas prvi put ulazi kroz vrata noseći bijeli štap u ruci. On postupno gubi vid. Jedanaestogodišnjaka čijem ocu je prije nekoliko večeri otkazalo srce. Sjediti pokraj te boli…
Na prvi pogled različiti gubitci. A opet, sve ih povezuje isti osjećaj boli i tuge jer nešto što su voljeli, ili imali, možda uzimali zdravo za gotovo, više nije tu na jednak način. I to odvajanje boli.
Djeca ne tuguju manje jer gube manje. Ona tuguju drukčije od odraslih. Često intenzivno, ali drukčije forme, neočekivano, ali duboko. I u mahovima. Tempom kojim rastu. Ali gotovo uvijek bez pravih riječi za ono što ih je snašlo. I to je ono što odraslima često budi strah, kako govoriti s djecom o gubitcima. Upravo tu – između osjećaja i jezika – knjiga može biti divan most.
Gubitak nije samo smrt
Kada kažemo gubitak, mi odrasli najčešće mislimo na smrt. Ali djeci također snažne osjećaje budi i odlazak najboljeg prijatelja u drugu školu, selidba iz stana u kojem su se rodili, dolazak novog brata ili sestre koji odjednom znači da više nisu „jedino dijete“, pubertet kao osjećaj gubitka kontakta s djetinjim, bolest bliske osobe…
Smrt kućnog ljubimca roditelji ponekad podcijene, ali za dijete često bude prvi susret s konceptom konačnog odvajanja. Između pete i osme godine, gubitak ljubimca može otvoriti lavinu pitanja o smrti općenito, o bakama i djedovima, roditeljima, o sebi.
Za dijete od pet do osam godina selidba može biti jednako stresna kao za odraslog promjena posla. Sav poznati svijet – ulica, dvorište, susjedi, soba, krevet, miris – kao da odjednom nestanu. A dijete možda osjeti kako se ne bi smjelo tužiti jer je selidba „radostan događaj“.
Djeca čija se tuga ignorira ili minimizira ne nauče je bolje nositi, već skrivati. A skrivena tuga ne nestaje; ona pronalazi druge izlaze – kroz noćne more, bolove u trbuščiću, ljutnju, povlačenje.
Djeca trebaju nekoga tko će njihovu bol vidjeti i sjediti uz njih u tuzi dok ona prolazi.
Kad djetetu čitamo o gubitku
Kada dijete prati lik koji prolazi kroz nešto slično onome što ono samo doživljava, aktivira se ono što mi psiholozi zovemo identifikacija. Dijete „posudi“ lik kao siguran prostor za vlastitu tugu. Nije ono to koje ne može prestati razmišljati o baki – nego mala kornjača iz knjige. Ta udaljenost nije bijeg od osjećaja. Ona je zaštitni sloj koji djetetu omogućuje da priđe bliže osjećaju koji bi ga inače preplavio bez zaštite metafore.
U radu s djecom koja prolaze kroz gubitak postoji jedna pravilnost: djeca kojoj je teško razgovarati o sebi, rado razgovaraju i slušaju o drugima, o likovima. Priča im daje nešto što im nedostaje: jezik za ono što osjećaju, prostor za postavljanje pitanja, i dokaz da su ista pitanja i osjećaje imali i drugi, koji su ih preživjeli.
Gubitci s velikim G (bolest ili smrt bliske osobe)
Kada u obitelji netko teže oboli ili umre, roditelji se nađu u teškoj poziciji: sami su slomljeni, a trebaju biti oslonac djetetu. Jedno od najčešćih pitanja koja čujem jest: „Što da kažem djetetu? Kako da kontroliram svoje osjećaje?”
Djeca ionako znaju da se nešto događa – osjete promjenu u kući, šaptanja, suze koje se brišu kad uđu u sobu. Ako im ne damo istinu i pokažemo svoj osjećaj, ispune prazninu vlastitim objašnjenjima koja gotovo uvijek uključuju njih same: „Sigurno je mama tužna zbog mene. Moram ja nešto učiniti da to popravim.“
Knjiga može pomoći roditelju podijeliti osjećaje i razmišljanja kako bi se inače zahtjevan razgovor o gubitcima normalizirao, a osobito je važno da gubitak ne postane tabu tema.
Kako biti uz dijete prije i poslije čitanja
Prije gubitka: Ne čekajte da se gubitak dogodi ili nastane kriza. Knjige o gubitku vrijedi čitati i kada se ništa osobito ne događa. Benefit knjiga jest da one grade rječnik i otvaraju prostor za pitanja u sigurnom trenutku. Dijete koje je čulo za smrt kroz priču puno lakše razumije kada mu priopćite da je netko u obitelji bolestan.
Tijekom čitanja: Polako s čitanjem, zastanite na ponekoj stranici, komentirajte zajedno s djetetom. Ako dijete pita zašto lik iz priče umire, pitajte ga što ono misli. Djetetova objašnjenja otkrivaju vam što se događa u njegovu unutarnjem svijetu. Ako nam dijete kaže da ga je rastužila priča ili da se sjetilo svoga gubitka, dovoljno je samo reći: „Znam, osjetim.” Ne trebamo popravljati ništa. Sjedenje u tuzi zajedno je upravo ono što djetetu treba.
No ako kojim slučajem dijete ne želi dalje čitati, kaže nešto u stilu „ne sviđa mi se priča, ne želim takve priče, daj neku drugu“ poštujte i djetetov „otpor“. Može biti znak da ste preblizu došli temi koja je bolna i da djetetu treba još malo prostora. Slobodno ponudite drugu knjigu, neutralnijeg sadržaja i dajte djetetu vremena. Možda ćete primijetiti da vrlo brzo sâmo uzima tu istu knjigu koju je odbijalo ili pak da od vas traži da je čitate kao da se ništa nije dogodilo. Prihvatite djetetov tempo.
Nakon čitanja: Razgovarajte, dijelite osjećaje o pročitanom. Postavljajte pitanje poput: „Što te se dojmilo? Koji ti je lik bio najdraži? Jesi li kad doživio nešto slično?“ Dijete ne treba pouku „da to nije ništa“ ili „što je naučilo iz priče“, već treba suputnika koji osjeti isto. Jedno „Vidim da ti je žao. I meni je žao.“ vrijedi više od ikakvih objašnjenja.
Kada dijete ne želi pričati o priči: To je u redu. Dovoljno je to što ste zajedno čitali, slobodno još neko vrijeme zajedno sjedite uz knjigu. Vaša blizina i osjećanje u tišini govore više od ikakvih rečenica.
Umjesto zaključka
Ne postoji savršena rečenica kojom ćete djetetu objasniti gubitak. Ne postoji knjiga koja će ukloniti bol ili tugu, to nije krajnji cilj.
Priče ne liječe samim svojim sadržajem, već otvaranjem vrata između djetetova i vašeg unutarnjeg svijeta. Priče liječe jer ste u njima zajedno.
Dovoljno je čitati. Pustiti tišinu između stranica. Biti. I ne morate biti stručnjak da biste bili uz dijete u najtežim trenutcima.
Kako se ne bismo bojali tih pitanja i osjećaja, već ih spremno dočekali, predlažem neke od sljedećih knjiga.
Štivo za malene (za dob od 4 godine nadalje)
Medino proljeće, Elli Wollard, Briony May Smith, Planet Zoe
Mali medvjedić se nakon zime budi sam i pronalazi maleni kamen, koji mu postaje jako važan. No lutajući šumom i bježeći od vukova, kamen mu padne i razbije se. Nije gubitak poput smrti, no na lijep način prikazuje obrambeni mehanizam od boli kada medvjedić odguruje napukli kamen od sebe. Priča o odvajanju, no ipak ima lijep završetak te je lagano štivo za otvaranje teme straha od gubitaka.
Zašto sve umire?, Katie Daynes, Christine Pym, Profil knjiga
Knjiga funkcionira kao interaktivna podloga za razgovor, s prozorčićima i pitanjima poput „Smijem li vikati i plakati i skrivati se?”. Dobra je za roditelje koji ne znaju odakle početi, uz koju sjedimo zajedno i ona pita umjesto nas.
Najdublja zečja rupa, John Dougherty, Thomas Docherty, prijevod Kate Stijačić, Lulu Premium Knjiga
Rupa u naslovu nije metafora, ona je doslovno to što dijete osjeća kad mu nešto važno nestane. Kornjača Grga izgubi najbolju prijateljicu Bugu. Tijekom priče prolazi kroz svih pet faza tugovanja (poricanje, ljutnja, pogodba/pregovaranje, očaj/depresija, prihvaćanje), uz podršku medvjedice Gerde. I to je ono što je čini tako vrijednom.
Štiva na temu smrti
Patka, Smrt i tulipan, Wolf Erlbruch, prijevod Krešimir Krnic, Ibis Grafika
Nježna, poetična slikovnica koja smrt prikazuje kao tihu pratnju, a ne kao nešto strašno. Kroz dijalog patke i Smrti dijete uči da je nestajanje dio života. Jedna od rijetkih knjiga koja bez sentimentalnosti uspijeva razgovarati s djetetom o konačnosti.
Posjet Male smrti, Kitty Crowther, prijevod Ema Pongrašić, Kreativna mreža
Kratka slikovnica koja ostavlja snažan dojam. Mala smrt dolazi po djevojčicu, ali djevojčica je dočekuje bez straha, pa se zajedno igraju do zore. Nekim odraslima ne sjeda najbolje, no djeca je lijepo prihvaćaju.
Djedov otok, Benji Davies, prijevod Vanda Mikšić, Meandarmedia
Vid voli djeda. Djed voli Vida. To se nikada neće promijeniti. Ova prekrasna knjiga pokazuje kako oni koji su nam dragi ostaju uz nas, čak i kada se čini da su daleko. Ukratko, ova prekrasno ilustrirana knjiga prikazuje tešku temu velikom senzibilnošću i dubinom.
Plači, srce…, Glen Ringtved i Charlotte Pardi, prijevod Mišo Grundler, ArTresor
Četvero djece pokušava odvratiti Smrt od drage bake. Smrt pristaje odugovlačiti i djeci priča o tome kako Čemer i Jad hodaju ruku pod ruku s Radošću. Topla, dirljiva slikovnica koja ne uljepšava, ali nosi duboku utjehu: i poslije najveće tuge ostaju uspomene na ljubav. Za dob od 5 godina nadalje.
Ono s Leom, Nicolas Boonen, prijevod: Svetlana Grubić Samaržija, Ibis Grafika
Grafički roman za djecu od 9 do 12 godina o dječaku koji se nakon očeve smrti ne snalazi sam sa sobom. Jedinstveno djelo koje prikazuje kako neprocesuiran gubitak može rasuti djetetov identitet i kako mu prisutnost prave osobe može pomoći da se ponovo skupi.
—
Kristina Jelić klinička je psihologinja usmjerena na emocionalnu podršku djeci i obiteljima u stresnim i traumatskim situacijama. S djecom radi od 2013. godine. Od 2021. vodi Centar JUJU u Zagrebu. Uz rad s djecom i roditeljima, povremeno educira stručnjake i učitelje.
