Već i ptičice u slikovnicama znaju: nikad nije prerano početi čitati. Zajedničko čitanje od najranije dobi potiče kognitivne sposobnosti, empatiju i kritičko razmišljanje, a usput povezuje dijete i odrasloga koji mu čita. Odgojiteljice u vrtićima, knjižničari, bake i djedovi, pedijatrice i mnogi drugi čine slikovnice svakodnevnim dijelom rutine diljem Hrvatske. Izbora za čitanje je puno, kao i preporuka i savjeta. No uz njih opstaju i neki mitovi. I dok je mitove o Odisejevim putovanjima uvijek dobro čitati, neke mitove o samom čitanju možemo slobodno poslati u mirovinu. Skupili smo najučestalije, savjetovali se, čime drugim nego literaturom, i krenuli redom.
Mit 1. Čitatelji se stvaraju disciplinom
Čitanje često povezujemo s disciplinom. I zaista, ono je ključan dio obrazovanja, put kojim upijamo informacije. Ali to je tek dio priče. Cjeloživotna navika čitanja nastaje kad čitanje povežemo sa zabavom i užitkom, osobito od najmlađih dana. Čitanje znamo doživljavati kao ozbiljnu aktivnost tijekom koje se sjedi i miruje, a nakon pročitane priče vraćamo se svojim obvezama. Za djecu je upravo nastavak najzanimljiviji: razgovor o priči, igra, crtanje i drugi načini bavljenja pričom pomažu da čitanje postane užitak. Nataša Govedić u knjizi Pohvala odriješenim rukama ističe užitak u čitanju kao ključan za stvaranje budućih čitatelja. A užitak pretpostavlja slobodno kretanje od jedne knjige do druge, slobodu u biranju žanrova i stilova te oslobađanje od knjige kao još jedne obveze.
Mit 2. Ako dijete ne voli čitati, niste ga dovoljno poticali
Interes za čitanje nije ispit iz roditeljstva. Djeca prolaze različite faze: nekad gutaju priče, a nekad ih zanima sve osim knjige, i to je sasvim u redu. Umjesto krivnje, pomaže strpljenje: knjige nadohvat ruke, odrasli kojeg dijete viđa s knjigom i sloboda da samo bira što će čitati, pa makar to bio strip, enciklopedija o kukcima ili ista slikovnica dvadeseti put. Čitatelji se ne stvaraju preko noći, nego u okruženju u kojem je čitanje normalna i ugodna stvar.
Mit 3. Dječje knjige moraju biti poučne
Jasno, tko bi želio priču koja ne uči ničemu? No postoji li uopće takva priča? Priče povezujemo s vlastitim iskustvom i iz njih često naučimo nešto čemu se isprva nismo ni nadali. Kako ističu Marija Ott Franolić i Anda Bukvić Pažin u knjizi Velika važnost malih priča, u suočavanju s nekim problemom bolje je posegnuti za umjetničkom nego za problemskom slikovnicom: umjetnička slikovnica omogućuje razgranatu interpretaciju i ne naređuje što bi se trebalo zaključiti.
Mit 4. Djecu ne treba zamarati teškim temama
Smrt, gubitak, tuga, zabrinutost: sve su to teme s kojima se djeca susreću. Kako im ih približiti literaturom a da bude primjereno njihovoj dobi? Neki će takve teme izbjegavati, neki će pribjeći didaktičkim slikovnicama, no i ovdje u pomoć može priteći dobra priča. U već spomenutoj knjizi Velika važnost malih priča autorice citiraju slavnog Mauricea Sendaka, koji smatra da djeca upravo koristeći priče filtriraju svoje emocije i razumijevaju svijet oko sebe.
Mit 5. Ilustracije su manje važne od teksta
Ilustracije često doživljavamo kao pomoćno sredstvo priče, kao nešto što ne treba učiti „čitati“. A dobar ilustrator ili ilustratorica nadopunjuje priču, otkriva njezine nove slojeve i služi kao odskočna daska za skokove mašte. Zato obratite pozornost na ilustracije i potičite djecu na razgovor o njima. Krenite već od naslovnice i očekivanja koja ona postavlja, razmatrajte detalje, ispričajte priču samo na temelju ilustracija pa provjerite jeste li bili blizu. Sve to čini čitateljsko iskustvo i dubljim i zabavnijim.
Mit 6. Čitanje stripa nije pravo čitanje
Jedan od najtvrdokornijih mitova jest da su stripovi „samo zabava“, a ne ozbiljno čitateljsko štivo. Anda Bukvić Pažin i Marija Ott Franolić ističu upravo suprotno: „Strip je i medij koji nam omogućuje intenzivno dvostruko čitanje: cijelo vrijeme paralelno čitamo tekst i sliku i u glavi ih kombiniramo.” Uz to, dodaju autorice, stripovi grade čitateljsko samopouzdanje: dijete može proći knjigu dužu od slikovnice, bez potencijalno zastrašujuće količine teksta kakvu nose prvi romani.
Mit 7. Slikovnice su samo za djecu
Anita Peti-Stantić i Mirela Barbaroša-Šikić, jedne od naših najpoznatijih teoretičarki čitanja i poticanja čitanja, bez dvojbe smatraju da su slikovnice i za djecu i za odrasle. Slikovnica je više od knjige, ona je „zajednički prostor igre, susreta, učenja, prisjećanja i sanjarenja“. Odrasli će u njoj pronaći emocije koje su se činile izgubljenima, a djeca će se prvi put odvažiti u svijet priče dok ih roditelji drže za ruku. Slikovnice su, ističu profesorice, često poticaj i odraslima koji su negdje među životnim obvezama izgubili interes za čitanje: s pomoću jednostavnih priča i dijeljenjem pozitivnog iskustva s djecom ponovno i za sebe otkrivaju čarobni svijet književnosti.
Mit 8. Kad dijete nauči čitati, više mu ne treba čitati naglas
Samostalno čitanje velika je prekretnica, ali nije znak da je zajedničkom čitanju odzvonilo. Slušajući odrasloga, dijete može pratiti priče složenije od onih koje samo svladava, širiti rječnik i upijati melodiju jezika. A zajedničko čitanje ostaje trenutak bliskosti i razgovora i onda kad dijete odavno zna sva slova.
Mit 9. Razumijevanje teksta dolazi samo od sebe
S abecedom smo dobili gradivne blokove priča, ali za razumijevanje je potrebno puno pročitanih priča, razgovora, uočavanja obrazaca, crtanja i igre, svega onoga što čitanje čini iskustvom. Prepričavajte priče, nadograđujte ih, vraćajte se omiljenim junacima, ilustracijama i svjetovima. Dubinsko čitanje, ističu Ott Franolić i Bukvić Pažin, rezultat je sporog i trajnog procesa koji nam poslije omogućuje da se lakše nosimo sa svim vrstama tekstova. Ono i djeci i nama pomaže da se odmaknemo od neprestanih digitalnih podražaja i vježbamo posvećenost jednoj radnji, a to nas čini ne samo dugogodišnjim čitateljima i čitateljicama nego i otpornijim pojedincima, spremnijima za izazove suvremenosti.
Literatura
Anda Bukvić Pažin i Marija Ott Franolić: Velika važnost malih priča. Zašto i kako čitati djeci, Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.
Nataša Govedić: Pohvala odriješenim rukama. Odvažna čitanja i kritičke pedagogije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.
Anita Peti-Stantić i Mirela Barbaroša-Šikić: Puni krug. Zašto i kako čitati s mladima?, Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.
