Dr. sc. Bruna Profaca prve je godine svog rada provela s najmlađima. Sedamnaest godina bila je psihologinja u zagrebačkom Dječjem vrtiću Bukovac, pa dječji svijet poznaje iz prve ruke.
Početkom devedesetih bila je uz djecu izbjeglice i prognanike, ali i uz odgajateljice koje su se o njima brinule. Godine 2002. došla je u Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i petnaest godina vodila Odjel dijagnostike i tretmana. U Poliklinici je radila s djecom koja su doživjela stresna i traumatska iskustva i pomagala djeci i roditeljima kad im je pomoć najpotrebnija.
Doktorirala je upravo na temi izloženosti djece traumatskim događajima. Predavala je na više fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i godinama uči druge stručnjake kako raditi s djecom i obiteljima. Krajem devedesetih i sama je učila od drugih kako raditi s djecom i obiteljima, npr. od Jespera Juula kojeg i citira na kraju ovog razgovora.
Vukovi i zmajevi nisu samo likovi iz slikovnica, nego mogu biti i moćno terapeutsko
sredstvo. Zanimalo nas je kako prepoznati slikovnicu koja djetetu pomaže da razumije sebe i druge. Razgovarali smo i o onome što se događa između roditelja i djeteta dok zajedno čitaju.
Najvažniji je zaključak: sa svakim se izazovom možemo suočiti ako smo zajedno.
Pripremajući se za naš razgovor naišla sam na hrvatsko istraživanje s više od šesto roditelja koje ustanovljuje da slikovnicu ponajprije doživljavaju kao alat za rječnik i pripremu za školu, dok emocionalnu dimenziju rangiraju znatno niže. Kako Vi to čitate, što nam to govori o roditeljstvu danas?
Sva istraživanja naglašavaju važnost čitanja i korištenja slikovnica za poticanje svih aspekata razvoja – i razvoj jezika, rječnika i komunikacije i kognitivni razvoj, ali i za socijalno emocionalni razvoj i emocionalnu pismenost. Sva ova područja nisu razdvojena već su podjednako važna za cjelokupan djetetov razvoj i za ono što možda roditelje najviše zanima – aktualnu i kasniju prilagodbu, pa i na školsko postignuće. Ako roditelji percipiraju jedno područje važnijim, to ne znači da ne znaju kako je i socijalno-emocionalni razvoj važan, ali se moramo zapitati kako im se slikovnice prezentiraju na tržištu i već ih u ranoj dobi usmjeravaju na „pripremu i uspjeh u školi“ što ukazuje na pritisak kojem su roditelji, a onda posredno i djeca, već od najranije dobi izložena, tj. „kako da dijete bude uspješno“, iako nije jasno što to točno znači. Roditeljski odgovori o kojima govorite najvjerojatnije su posljedica poruka koje oni primaju u društvu, iz javnosti, iz medija i drugdje, zato o tome valja razmišljati. Važno je znati kako je iskustvo čitanja s djetetom sasvim različito ako se radi sa željom da „proizvedem uspješno dijete“ u odnosu na to da se uz čitanje s užitkom družimo. Iako neizgovorene, te nijanse i implicitne poruke djeca osjećaju i prema njima se ravnaju.
Unatoč tome, danas, čini se, puno češće razgovaramo o emocijama s naglaskom na njihovo imenovanje. Čini li vam se da današnji roditelji drukčije razgovaraju s djecom o osjećajima nego što su to radile prethodne generacije? Što se tu promijenilo: nabolje ili možda na lošije?
Današnji roditelji i sami pripadaju generacijama koje su odgajane drukčije nego ranije generacije. Teško je generalizirati, ali do promjena u odgoju dolazi kroz više generacija. Mnogi pripadnici starijih generacija govore kako su bili „samostalniji, više prepušteni sebi, s manje uključenosti roditelja“ i to vide kao pozitivan aspekt svog djetinjstva. O negativnim, ako su bili prisutni, manje govore ili ih ne prepoznaju. Primjerice, nekad je bilo više autoritarnih postupaka roditelja, manje traženja podrške kad im je teško, neprikosnoveni autoritet odraslih, i tako dalje. Međutim, i sami su osjetili potrebu da mijenjaju odgojne postupke kad su dobili vlastitu djecu, pa su tako kasnije generacije, kao i današnje majke i očevi, pokazivale više uključenosti u život djeteta i u tome su dobivale podršku i preporuku stručnjaka. Prepoznavanje potreba i osjećaja djece svakako je promjena nabolje, ali i tu ima puno „zamki za roditelje“, npr. da ne postanu helikopter roditelji, da ne zaborave svoju važnu roditeljsku odgovornost, a to je vođenje djeteta, da razlikuju potrebe i želje djeteta i što je za dijete važnije i još puno toga. Ovo je velika tema i većina roditelja otvorena je za savjetovanje, osobito za temu kako uz drukčije vođenje i prepoznavanje potreba djece ne zaboraviti odgovornosti odraslih. Imenovanje emocija važno je osobito u ranoj predškolskoj dobi, ali uz važnost govorenja djeci, važno je primarno naučiti slušati i prepoznati potrebe i osjećaje, a ne pretpostavljati ih.
Postoji ideja da dijete teške emocije može obraditi preko lika u priči, na sigurnoj distanci – umjesto izravno, na vlastitoj koži. Zašto je ta distanca toliko važna i što se događa kad pokušamo s djetetom o istoj toj emociji razgovarati direktno? Prema Vašem iskustvu, koje emocije priča „otvara“ lakše, a koje teže?
Dijete se otvara uz teške teme kad je za to spremno i ako i inače, u drugim situacijama, ima iskustvo da uza se ima odraslu osobu koja ga čuje i vidi i koja će moći podnijeti ono što želi reći. Iako nam djeca ne govore to izravno, današnja nas znanja na to jasno upućuju. Unatoč raznim savjetima kojima su roditelji danas možda i preplavljeni s društvenih mreža, od stručnjaka, odraslima i dalje nije lako čuti da je djetetu nešto teško, što je s pozicije odraslih potpuno očekivano. Svi bismo voljeli djecu zaštititi, i iz toga proizlaze neke zablude u viđenju djeteta i komunikaciji nakon teških događaja: na primjer, dijete se igra, znači dobro je ili mala je pa ništa ne razumije ili nakon teškog događaja najbolje je da sve zaboravi i slično. Osim prirodne potrebe za zaštitom djeteta, roditelji su često i pod pritiskom da moraju znati sve odgovore na djetetova pitanja, na primjer kako će biti baka nakon djedove smrti i slično. Često se i sami teško nose s teškim temama pa onda previde ili umanjuju djetetovo stanje. Dijete nerijetko i samo kaže da ne govori roditelju o tome kako je, na primjer nakon gubitka bliske osobe, o razvodu, o strahu, o ljutnji i sličnom, jer ne želi uznemiriti roditelja: „da mama ne bude tužna, da ne podsjetim mamu i tatu“. U skladu s tim onda šute o sebi, a postoje i drugi mogući razlozi zašto to ne govore. Možda se boje da ne razočaraju roditelja, da ne budu kažnjeni, osjećaju se krivima, bespomoćnima, ili pak iz nekih ranijih situacija imaju iskustvo da odraslima nije važno što govore ili kao što sam već rekla, brinu se za odrasle općenito.
Razgovor o teškim temama kroz priču jest zapravo primjereni proaktivni stav odraslih. To mora, naravno, biti primjereno dobi i dozirano. Priče i likovi u pričama daju djetetu „dopuštenje“ i da ono nešto kaže o sebi i kako se osjeća. Ako odrasla osoba pokrene takvu priču, daje djetetu do znanja da je dostupna i da podržava dijete. Pritom je važno pokazati empatiju prema likovima iz priče i prema djetetu, vjerovati djetetu ako želi nešto ispričati uz priču i shvatiti ga ozbiljno, ali ne stvarati pritisak da mora pričati već time otvoriti vrata za neku buduću komunikaciju. I naglašavam, više slušati i slušati, a manje govoriti u pružanju podrške ako se dijete otvori, nikako ne umanjivati, negirati, olako tješiti. Dakle, slušati i biti uz dijete. I ne vršiti pritisak na otvaranje ako dijete ne želi.
U svakom slučaju, dijete će se lakše otvoriti uz priče u kojima likovi dobivaju podršku okoline i uz blisku odraslu osobu koja je izvor podrške i inače. Ako je junak priče dijete koje otvoreno govori npr. o strahu i ne požuruje ga se u suočavanju, već se čuju sve njegove brige i muke i dobiva podršku od drugih likova u priči, dijete će tada vjerojatno i govoriti o sebi, ako u „stvarnom životu“ i sam dobije podršku, i to ne samo kroz ono što odrasli govore već i uz njihove postupke, tj. uz ono što rade.
Dogodi se nekad da roditelji preskaču strašne dijelove ili biraju samo „pozitivne“ priče – bez vukova, bez smrti, bez zlih likova, želeći zaštititi dijete. Što se tu gubi i kako procijeniti kad dijete učimo o negativnim pojavama, a da ga ne traumatiziramo?
Da, to se može dogoditi i proizlazi također iz roditeljske potrebe da se dijete zaštiti od neugodnih emocija i negativnih događaja, najčešće zbog straha od „posljedica“ ili vlastitog nošenja s djetetovim osjećajima. Čak postoji i trend promjena dobro poznatih i klasičnih priča kako bi se negativni likovi izbacili, što roditelje može zbuniti jer su tijekom vlastitog odrastanja čuli te priče na potpuno drukčiji način. Dobro je zato podsjetiti se nekih starih pouka, pa da parafraziram što je G. K. Chesterton rekao prije više od sto godina: „Bajke ne govore djeci da zmajevi postoje. Djeca već znaju da zmajevi postoje. Bajke govore djeci da se zmajevi mogu ubiti ili pobijediti.”
Ne zaboravimo da je većina klasičnih bajki zamišljena da je priča odrasla osoba i da je to najvažnije u suočavanju sa strahovima u takvim pričama, to jest da dijete tada nije samo. Ako se, pak, uklone sve teške teme iz priča, dijete gubi priliku da sigurno i uz podršku odrasle osobe upozna strah, ljutnju i tugu, da preradi napetost i razumije da se teškoće mogu svladati.
Ne mislim ovdje na nepotrebno nasilje i zastrašivanje koje može biti zaista razvojno neprihvatljivo jer je samo sebi svrha, ali izbacivanjem teških tema iz kvalitetnih priča dijete nema priliku učiti o suočavanju s frustracijom i time razvijati otpornost. Također, opasni, zastrašujući likovi mogu razvijati razumijevanje i prepoznavanje nekih drugih opasnosti. I ono što je osobito važno, ako odrasli ne žele da dijete prepozna neugodne emocije, ono dobiva poruku da su strah, ljutnja, tuga neprihvatljivi i da ih treba skrivati što ima dugoročne posljedice na djetetove odnose. Možda roditelje može utješiti još jedna rečenica jedne naše iskusne psihologinje, koja kaže da se „dijete boji onakvog vuka kojeg može podnijeti“.
Dijete nećemo traumatizirati ako u svakoj priči pratimo djetetove reakcije, a ne svoje. Naravno, i ako vodimo računa o dobi djeteta. Mala djeca trebaju jednostavnije priče s jasnom pobjedom dobra nad zlom. Starija djeca mogu podnijeti više složenosti i neizvjesnosti. Naravno, ako se dijete prestraši, postavlja previše tjeskobnih pitanja ili loše spava, priča je bila preintenzivna za taj trenutak i to nam treba biti putokaz što svakako izbjegavati, a što ne. Nakon priče dobro je čuti dijete kako mu je bilo, kako se osjećalo, je li mu nešto strašno i zajedno komentirati postupke likova. Vodimo se time da negativno u pričama postoji da bi se savladalo, a ne da bi pobijedilo. Osjećaj da neki junak, neki dječak ili djevojčica, neka maca, pas, kit i kornjača ili lik iz mašte na kraju nalazi rješenje daje djetetu osjećaj sigurnosti. Naravno, i kvaliteta priče, i teksta i ilustracije, mora biti s tim povezana i sigurno je da roditelji danas u tome imaju puno izbora.
Često razgovaramo o tome što roditelj treba čitati djetetu, manje o tome što dijete govori nama kroz svoj izbor. Koliko o djetetu možemo pročitati iz toga koje slikovnice traži samo, koje stranice voli iznova, a koje preskače ili izbjegava?
Djetetov izbor slikovnice jest, kako mi psiholozi volimo reći, s jedne strane naš „put unutra“, u djetetov svijet, a s druge strane djetetov „put prema van“, za izražavanje i pokazivanje nama onoga što ga zaokuplja.
Kad kažem „put unutra“, želim reći kako nam pomaže da prepoznamo ono što dijete zaokuplja, što je u središtu djetetove aktualne razvojne faze. To može biti zaokupljenost nekim osjećajima, kao što su strah, hrabrost, tuga, veselje ili ljutnja, ali i osobinama s kojima se želi poistovjetiti, kao i potreba da priča o nekim događajima koje doživljava, kao što su polazak u vrtić, dijeljenje igračaka, ruganje među djecom, rođenje brata ili sestre, separacije, odnosi u obitelji i slično.
Najčešće djetetovo traženje istih tema ukazuje na potrebu za emocionalnim i kognitivnim ovladavanjem tim temama kako bi dijete s jedne strane steklo sigurnost, a s druge strane bolje razumjelo što se događa likovima, a time i djetetu samom.
Ukoliko neke teme „preskače ili izbjegava“, kako kažete, to nam može pokazati da su one za dijete preplavljujuće i da nema kapaciteta nositi se s tom temom, mogu mu izazvati nelagodu, a mogu djetetu naprosto biti nezanimljive ili dosadne.
Važno je zato prepoznati i vidjeti djetetove obrasce i interese jer time upoznajemo djetetov svijet, misli i brige djeteta čak i bez direktnog razgovora.
Tržište je preplavljeno slikovnicama koje obećavaju da će naučiti dijete o tuzi, i ljutnji, strahu. Po čemu roditelj prepoznaje da u rukama ima dobru knjigu o emocijama, a kad je u pitanju samo dobro upakirana ponuda?
Da, mnoge slikovnice se tako predstavljaju roditeljima. Sigurno je da se ipak može razlikovati kvalitetna i primjerena slikovnica od nekog površnog proizvoda, i srećom, ima ih danas dosta takvih.
Zato se valja voditi nekim važnim znakovima koje nam pokazuju da je riječ o primjerenoj slikovnici. Kad govori o emocijama, u dobroj slikovnici one se ne dijele na „dobre“ i „loše“, niti na pozitivne i negativne, već se koristi podjela po hedonističkom tonu na ugodne i neugodne koja uz to prvenstveno i jasno poučava kako su sve emocije, pa i ljutnja, tuga i strah, očekivane i kod odraslih i kod djece te time i prirodne i korisne i važne. Ujedno, govoreći o osjećajima, pričom ne pokušava što prije i „na brzinu popraviti“ dijete ili ga tjerati da odmah prestane biti ljuto ili uplašeno. Dakle, fokus priče je na prihvaćanju, a ne na potiskivanju. Primjerena priča o osjećajima nudit će konkretne i učinkovite strategije koje koriste likovi koji će kroz priču modelirati djetetu kako se sami mogu suočavati s nekim osjećajem, nekad lako, nekad teže ili kako ga prihvaćaju. Osim ovih psiholoških kriterija, važna je estetska i književna vrijednost, tekst i ilustracije koje potiču maštu. Uz to važno je da likovi nisu plošni već bliski stvarnom djetetovom iskustvu. Uvijek je dobro i da priča bude poticaj i da otvara prostor za razgovor djeteta i odrasle osobe, a ne nudi gotove recepte. Takvi su zahtjevi jako važni, jer nerijetko i profesionalci koji rade s djecom i sami imaju poticaj u kvalitetnim pričama koje koriste, a simbolika i metafore koje daju umjetnici pomažu i njima u govorenju i razmjeni s djetetom o onome što se nekad čini neizrecivim.
Nasuprot tomu, površne i samo naizgled „dobro“ upakirane ponude slikovnica, koje nisu primjerene, prepoznat ćemo po direktivnosti, dociranju i moraliziranju, tekst može djetetu izravno govoriti kako se „treba osjećati“, poput „ne smiješ se ni na koga ljutiti“, „nemoj se bojati“ ili „moraš biti sretan“. Takve priče mogu prebrzo nuditi rješenje djetetu, bez usmjeravanja na suočavanje, ilustracije mogu biti generičke bez autorske vrijednosti i ne prenose tijekom čitanja specifičnu atmosferu pojedinog osjećaja koji likovi doživljavaju. Za dijete nema dobiti ako slikovnica sugerira da će drugi likovi biti razočarani ili nesretni ako otvoreno pokazuje osjećaje. Može se dogoditi da ponuda zavara roditelje: slikovnica na naslovnici ili koricama nudi stručne termine koje su roditelji negdje čuli ili su popularni, ali sadržaj to ne slijedi, već banalizira.
Možda roditelj može sebi postaviti pitanje: Pomaže li ova knjiga, priča ili slikovnica djetetu da bolje razumije sebe i druge ili mu naređuje kako da se ponaša?
Po čemu roditelj prepoznaje da knjiga izaziva prepoznavanje i reakciju djeteta? Postoje li i znakovi, možda, da je u tom trenutku ipak ne treba čitati?
Djeca će nam uvijek pokazati svojim ponašanjem, reakcijama, emocijama, govorom tijela što o čemu misle i kakav im je sadržaj koji nudimo.
Interes i zanimanje će pokazati svojim fokusiranjem na priču, ilustraciju ili pak na lice odrasle osobe koja čita djetetu. Već vrlo mala djeca će, primjerice, dodirivati likove, slike ili oblike u slikovnici. Ako odrasla osoba čita, dijete će pokazivati interes i vlastitim vokaliziranjem, govorenjem, položajem tijela, naginjanjem da nešto bolje vidi, vraćanjem na stranice koje su ga se dojmile. Također izražavat će emocije uz likove, pokazivati ponekad i za dob neočekivanu ozbiljnost uz neki sadržaj. A najjasniji pokazatelj je kad nam dijete samo donosi knjigu koju želi da mu se čita.
Po svemu tome vidimo da je knjiga za dijete ugodno iskustvo. Zato je važno prepoznati i kad to nije. I to će nam dijete pokazati: pokazuje interes za nešto drugo, prekida nas, zatvara knjigu, ne pokazuje interes, izražava umor ili nemir. Ponekad je za dijete naprosto u tom trenutku nešto drugo važnije, npr. radije bi neku tjelesnu aktivnost i igru nego čitanje.
Postoji li trenutak kad priča nije pravi odgovor za dijete koje je pod stresom i dijete treba nešto drugo – razgovor, igru, šutnju, stručnu pomoć? Kako to prepoznati?
Da, tijekom odrastanja općenito, a osobito kad dijete treba podršku ono prvo treba barem jednu odraslu osobu koja je osjetljiva za djetetove potrebe. Ukoliko je ima, to je zaštitni faktor prvog reda. Iako sva djeca to trebaju, oni pokazuju na različite načine da trebaju podršku. Neko dijete će se izravno obratiti osobi ili osobama od povjerenja, a situacija uz priču može biti olakšavajuća, ali ne uvijek i dovoljna. Zato djetetova potreba da priča o sebi potaknuto pričom jest nešto jako dragocjeno, znači da dijete osjeća da je slobodno da o sebi govori i da će odrasla osoba to moći prihvatiti. Ali to je zato jer ima tu osobu, a ne samo zbog priče.
Također, različiti su modaliteti kroz koje se dijete izražava. Nekima priča može biti poticaj, drugo dijete možda preferira igru i tjelesne aktivnosti. U situacijama izraženog stresa ako ga dijete doživljava zapravo je najvažnija prisutnost odrasle osobe i dodatni poticaji nisu uvijek nužni, zagrljaj i mogućnost regulacije koju odrasla osoba pokazuje možda su dovoljni.
Stres je dio života i dio odrastanja, i kao što sam rekla, podrška odraslih jest zaštita prvog reda. Međutim, ako potraju znakovi koji ukazuju na izrazitije promjene u ponašanju djeteta, bilo da se dijete izrazito povlači ili je, u suprotnom smjeru, izrazito pobuđeno i burno reagira, uvijek je dobro posavjetovati se sa stručnjakom, i u takvim okolnostima podrška je potrebna i odrasloj osobi i djetetu. Stručna pomoć djetetu koja ne uključuje i podršku roditeljima kako bi bolje razumjeli svoje dijete nije prikladna kod djece svih dobi, a osobito kod mlađe djece.
Kad zapravo počinje emocionalna razmjena kroz priču – može li beba od pola godine „razumjeti“ tugu lika, ili je tu nešto drugo na djelu?
Za malu djecu najprikladnije su kratke priče s jednostavnim i poznatim radnjama, ritmičnim ponavljanjima s fokusom na poznate svakodnevne stvari, poput priča o životinjama, bliskim osobama, poznatim aktivnostima i prepoznavanju svijeta oko sebe. Međutim, emocionalna razmjena u toj dobi nije povezana toliko s razumijevanjem radnje, koliko povezivanjem s glasom i izrazom lica roditelja, bake, djeda, tete, ujaka i drugih bliskih osoba. Maleno dijete ne razumije, ali zrcali vokalizaciju, ritam glasa, sporiji ton. Također, već u dobi oko 6 do 9 mjeseci bebe su osjetljive na izraz emocija kod roditelja i to zrcale. Dakle, malo dijete ne suosjeća s likom, već s odraslom osobom koja prenosi njegovu emociju. Odrasla osoba je prvi vodič djeteta kroz emocionalni svijet i to su uz roditelja i drugi članovi obitelji. Sjetimo se sebe i zeke i potočića, mislim da nam je to svima blisko.
Često se o čitanju razmišlja kao da slikovnica „služi“ djetetu, a roditelj je tu samo glas i krilo. No iste emocije na kojima nastaju dobre priče, strah, gubitak, ljutnja, ljubav, ne nestaju kad odrastemo. Što se događa s roditeljem dok čita djetetu i koliko je njegovo proživljavanje dio onoga što dijete u tom trenutku prima?
Naravno, roditelj nije „samo“ pripovjedač već aktivna osoba čije unutarnje proživljavanje oblikuje djetetov doživljaj priče, neki bi rekli da je odrasla osoba aktivni emocionalni suputnik.
Dakle, to nije jednosmjeran proces već se obrasci djeteta i roditelja usklađuju. U tim okolnostima razvija se privrženost i dijete uči regulaciju emocija u sigurnom okruženju. Bliskost s djetetom u takvim situacijama pomaže i roditelju, može smanjiti i razinu stresa kod roditelja i dovesti do smirivanja, ne samo djeteta nego čak i odrasloga.
Također, u interpretiranju likova roditelj može dodatno aktivirati vlastite kapacitete za mentalizaciju, tj. sposobnost razumijevanja tuđih osjećaja i namjera. Nerijetko možemo čuti od roditelja kako kroz neke priče prizovu i vlastite osjećaje iz djetinjstva, neki mogu biti okidači za različita sjećanja, na ugodne ili neugodne situacije, ili barem za nostalgiju.
Nemojmo smetnuti s uma da je roditelj filter kroz koji dijete i inače doživljava sve što se u životu događa. Međutim, uz bitne i pozitivne aspekte u kojima roditelj i dijete uživaju zajedno, dijete će osjetiti i drukčije okolnosti koje su također dio života i roditeljstva, dakle i ono što je suprotno uživanju. Dijete će osjetiti napetost roditelja, „odrađivanje“, roditeljski stres, umor, tj. neka aktualna roditeljska stanja koja ometaju proces čitanja. Važno je takve situacije prepoznati s ciljem samopomoći i traženja podrške. U situacijama kad sve životne okolnosti nisu onakve kakve bismo htjeli, pokazalo se kako fleksibilnost roditelja i briga o sebi pomažu. A dijete će i iz toga učiti o suočavanju i životu.
Kao i u svim drugim odgojnim situacijama, dobro je podsjetiti se onoga što je isticao Jesper Juul: savršeni roditelj ne postoji i težnja za perfekcionizmom je štetna. Umjesto bezgrešnih odgojnih tehnika, djeci su potrebni autentični i iskreni roditelji koji grade odnos kroz osobni integritet, ravnopravno dostojanstvo i zdrave granice. Dijete kroz roditeljevu reakciju uči kako se kretati složenim svijetom ljudskih emocija.
